Matoš je bio pljuvač i esteta, čovjek koji je znao  stvoriti ljepotu, ali je često nije znao prepoznati kod drugih autora ako su oni svojim izrazom odstupali od njegovih postulata poetske ljepote.

Njegove kritike rada drugih pjesnika nisu tada bile ni umjerene ni objektivne. Pucao bi iz svih oružja, udarao i po prijateljima i po oponentima i nije se ustručavao  nečije djelo proglasiti   mediokritetskim, besmislenim i megalomanski glupim. Nije mu bilo strano popljuvati i verbalno rastrgati pjesmu i pjesnika. Grub, ciničan i krajnje subjektivan kao kritičar, stvarao je poeziju tako lijepu i profinjenu, da mi je teško spojiti ta dva njegova kontroverzna lica.

Matoš je poeziju počeo pisati u starijoj dobi, onda kada zbog grčeva u prstima nije više mogao svirati violončelo. Napisao je svega osamdesetak pjesama i svaka od njih je malo remek djelo, rijetka dragocjenost u kruni hrvatske poezije.

Bio je larpurlartist, poklonik poezije koja nije ničija sluškinja, koja ne služi nikakvim društvenim potrebama. Lijepa je i uzvišena i postoji zbog sebe same.

Nije Matoš bio slijep na političke prilike u kojima se Hrvatska nalazila u sklopu Austrougarske monarhije. Kao pobunjenik, vojni bjegunac i skitač osjetio je njezin nemilosrdan bič na svojim leđima, ali je odvajao poeziju od proze, što potvrđuje njegov sonet „Mladoj Hrvatskoj“ koji je njegova programska pjesma.

*

Mladoj Hrvatskoj

Naš ukus samo rijedak dojam bira
I mrzi sve što sliči frazi i pozi.
Tek izabranom srcu zbori lira
I nije pjesma koju viču mnozi.

Naš stih je život koji dušu svira.
Što može reći proza, dajmo prozi,
A strofa treba magijom da dira
I budi u nama ono gdje su bozi.

U vijeku kada “misli” svaka šuša,
Mi, nimfolepti, skladno osjećajmo,
Jer cilj je svemu istančana duša.

 

Ljepoti čistoj himnu zapjevajmo,
Božanski Satir kad nam milost dade
Za cvjetni uskrs hrvatske Plejade!

* 

Iako je napisao manji niz rodoljubnih pjesama, on je okrenut slikama pejzaža koji zrcale njegova raspoloženja,  temama prolaznosti, smrti i ljubavi. Tko jednom pročita njegovu pjesmu „Utjeha kose“  teško će je moći zaboraviti.

 *

Utjeha kose

 

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.

U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,

Na visokom odru, u agoniji svijeća,

Gotov da ti predam život kao žrtvu.

 

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao

U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,

Sumnjajući da su tamne oči jasne

Odakle mi nekad bolji život sjao.

 

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,

Sve što očajanjem htjedoh da oživim

U slijepoj stravi i u strasti muke,

 

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.

Samo kosa tvoja još je bila živa

Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

 *

Smrt je nešto konačno, neopozivo, a smrt  voljene osobe donosi osjećaj bespomoćnosti, tuge i napuštenosti. Matoš smrt doživljava kao esteta. Uza svu tugu, očaj, stravu i agoniju, njegov lirski subjekt je zatečen ljepotom slike koju pružaju nepomična djevojka na odru, cvijeće i upaljene svijeće, da i samu smrt doživljava u prividu ljepote.

 *

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao

U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne

 *

Raspon njegovih osjećaja je visokog intenziteta, ma koliko pokušavao da ga na trenutak umiri i snizi. Idili cvijeća suprotstavlja agoniju svijeća, kada i sam u agoniji želi mijenjati svoj život za život svoje drage. Glazba koju je Matoš nosio u sebi, izbija i iz ovih stihova. Ne nalazi se samo u rimi. Uspješne su aliteracije njegov notni zapis. Poslušajmo kako je zvučan stih – U slijepoj stravi i u strasti muke. Kada u trenutku njegovog teškog životnog iskustva lahor pokrene pramen ženine kose, kao suprotnost mrtvim, nepomičnim vjeđama, usnama i rukama, Matoš nalazi utjehu u misli da je život samo san. Snivanje.

Kada se sam našao na samrtnoj postelji, još je jednom, petnaest dana prije smrti, u pjesmi „Notturno“ zapisao svoja samrtna razmišljanja. Nastupio je vrlo diskretno, nigdje ne spominje smrt, ali su stihovi puni njezinih simbola. Noć je mlačna, jedna od onih noći kada okrećeš topao jastuk, željan malo svježine. Očni kapci sklapaju se na san. Iznova je smrt nazvao snom. S mrkog tornja bat broji posljednje trenutke života koje  simbolična željeznica odnosi u daljinu.

 *

Notturno

 *

Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća—miris jak i strasan
Slavi tajni pir.

 

Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.

 

S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;

 

Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.

*

Glazbenik i pjesnik Matoš još se jednom poigrao zvukom svojih stihova. Ponavljajući sibilant „s“ u stihovima  S mrkog tornja bat/ Broji pospan sat,/
Blaga svjetlost sipi sa visina… Matoš neprimjetno prelazi u tišinu. Onu konačnu, samrtnu tišinu. Fonetičari su, naime, utvrdili da je glas „s“ najviši glas čovjeka. Iza njega postoje samo vibracije i potpuni muk. Naše uho ne razlikuje više tonove. Nastupa potpuna tišina. Glas „s“ je posljednji zvuk života, izdisaj, san, smrt, ulazak u nečujno.

I tako, njišući se na glazbi glasa „s“ odlazi pjesnik u svjetlosne visine jer glas „s“ je ujedno i najsvjetliji glas. Odlazi pjesnik tiho, suptilno, na glazbi svojih stihova, onako kako dolikuje esteti Matoševog formata.

Koliko spontane glazbe, nanose boja i pjesničkog  ugođaja nose u sebi Matoševi stihovi, može ilustrirati pjesma „Jesenje veče“.
*

Jesenje veče
*

Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri, kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.

Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.

Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem
Kao da je samac usred svemira.
*

Dojmljivom inverzijom uvodi nas pjesnik u ugođaj pjesme. Otvara ga olovnom bojom oblaka, koja ne predstavlja samo sivilo jedne jesenje večeri, već  otkriva težinu tih oblaka bremenitih kišom. Pjesnička slika sva je obojana tonovima sive i crne boje. Žuta rijeka i Sunce na zalazu nemaju snage osvijetliti prizor. Rijeka je mutna, puna tamnih sjena i dolazećeg mraka. Vrbe bivaju mrke, magle su se spustile na selo, sve postaje mračno i hladno. Poseban dojam ostvaruju te mokre, gole grane. Ugođaj pejzaža prelazi na čovjeka. On, poput jablana, osamljen i napušten, osjeća život kao krhku pojavu koja u okolini ne nalazi odjeka.  Tu finu, delikatnu  sliku Matoš slika sfumato, magličasto i za to koristi mekane, pjevne  arhaizme (suhijem/ gluhijem/). Cijela je pjesma prekrasna sinestezija, u kojoj boje slikaju, opipi prenose osjećaj, a zvuci pjevaju. Osluhnimo kako se kotrlja glas „r“ kako prati umiranje dana, silazak tame i crne vrane na vrbama.
*

Sunce u ranama

Mre i motri, kako mrke bivaju/

Vrbe, crneći se crnim vranama

* 

Ne mislim da je Matoš ovu aliteraciju namjerno tražio. Njegovo osjetljivo, muzikalno uho našlo ju je u pjesničkoj slici, pa je još jednom naglasilo monotoniju jedne jesenje večeri, baš kako ju je naglasio i asonancom u naslovu pjesme. Ne čudi zato da su mnoge Matoševe pjesme postale izazov mnogim kompozitorima da ih uglazbe, da naglase i otkriju njihovu melodiju.

/Marija Juračić/