Sjedi jato gavranova
na ruševinama opustošenog grada,
u skamenjenoj pozi, mramorna lica
motre borbe hrabra srca ratnika,
u sjeni čarolije sivog kada,
šapću zadovoljno zloglasni bozi.

Rana jutarnJa rosa ispire zasušenu krv prošlosti
i isparava glas ričućih duša,
što posramljeno u kamenu, našle su dom.
Lepršaju duše nad obroncima djedovine,
raznose sjeme boljeg svijeta
iz truleži i gnjileži, iz ostataka ljudskog roda.

Veru se visoko strvinari
i čekaju priliku okusiti žuč smjela čovjeka,
hrabrog junaka što domovinu brani.
Srušen grad ne znači odlepršali moral na grani,
već pizma na pobijeđenoj rani.
Dok se kljun krvopije trulim mesom davi i hrani,
vila Danica pobožno svog dragog na krš sahrani,
a on živi dokle mu živo srce bije.