Nije sigurna je li ovom ulicom već prošla iako joj se načas učini poznat izlog s cipelama. Zastane ispred izloga razgledavajući proljetno-ljetnu ponudu želeći shvatiti što se zapravo desilo. Ne, nije ovaj izlog već vidjela jer zapamtila bi one prekrasne žute sandale. Od nedavno jako voli žutu boju iako će ukućani reći da njenim godinama ta boja nikako ne pristaje. Mora zapamtiti koji je to dućan i odmah nakon primitka mirovine kupit će ih, bez obzira što će njeni misliti.

Krene sigurnim korakom prema domu. Na križanju skrene lijevo i za kratko ponovno je iznenadi koliko se ulica promijenila. Prilično se naljuti jer su onaj divni drvored maknuli. Pa gradu treba zelenila kako bi mogao disati, a ovako ga devastirati; odmahne glavom i nastavi do prvog križanja triju ulica. Tu zastane. U njenom sjećanju nisu bile tri ulice, što znači da su morali porušiti neke zgrade ili, upitnici su se počeli slagati.

Možda je ipak pogrešno skrenula lijevo umjesto desno. U ovom kvartu očito nije godinama bila jer jako je malo izlazila sama. Gotovo uvijek je netko od njenih bio s njom u sve kraćim šetnjama gradom. Danas je odlučila prošetati sama, onako kako je to nekada s veseljem radila. Treba se, pomisli, vratiti do onog dućana s cipelama iako je i taj dućan nov u toj ulici jer ne sjeća se da ga je prije vidjela. Polako se okrene i korak po korak krene nazad. Ulica desno, pa ravno i tu bi trebao biti dućan, ali ne, nije. Na mjestu gdje je zapamtila dućan sada je bio kafić.

Ljudi su razgovarali u čudnoj kakofoniji jezika. Ugleda konobara pa ga zaustavi pitanjem gdje je onaj dućan sa cipelama i žutim sandalama. Malo ju je čudno pogledao i rekao da misli kako ima jedan dućan dvije ulice dalje. Dakle, treba na kraju ove ulice skrenuti desno. Zahvalila mu je osmjehom i nastavila. Ulica je bila duga. Nizali su se kafići, automobili su trubili, ljudi žamorili, grad je živio punim plućima. Svidjelo joj se.

Konačno ulica desno. Skrene i nastavi hodati. Ulica kratka, završava jednom ulicom lijevo, jednom desno, nema dućana. Sada je bila pomalo ljuta. Ta zar nije konobar rekao desno?

Ništa. Odluči vratiti se opet tih nekoliko koraka tamo gdje je skrenula. Na početku te male ulice skrene desno u ulicu punu kafića i nastavi hodati do kraja ulice. Na kraju semafor, nova ulica, samo desno. Ne sjeća se semafora, ali nastavi desnom stranom ulice i nakon nekih dvadesetak metara ugleda dućan s cipelama, ali na lijevoj strani. Njezin dućan.

Ne razmišljajući krene na drugu stranu. Gume škripe, truba trubi, ona pada. Ljudi se okupljaju. Netko viče da treba zvati hitnu, policiju… Čudno joj jer ništa je ne boli. Jedna gospođa govori kako je poznaje, iz njene je zgrade, ali ne zna što radi tu na drugom kraju grada.

„Sirota ima alzheimer“, žena govori.

„Njeni je jako čuvaju već koju godinu.“

Pomisli: „Što god, nema ona ništa, samo je željela te žute sandale“ , a onda sve utihne i nestane.