U ovoj predivnoj zemlji, rođena pod svodom plavim, suncem iznad tjemena, mjesecom u kosi i zvijezdama oko vrata ja bauljam kao slijepi putnik. Nigdje ruke da me povede niz ravnicu moju, niz potoke, kroz vrbike. Želje svoje više ne prepoznajem. Guram ih stalno u zakutke, prekrivam mahovinom da ne vidim, da me ne salijeću, ne gnjetu jer mogla bih te poželjeti više, drukčije, a tada bi me izgubio sasvim. Istina je da gubiš me od samog početka, ali sporost kojom odluke te donosim produžile su našu agoniju odabira na još jednu godinu. Nasmijem se toj laži koju svjesno prihvaćamo kako bi sve grijehe oprali u mulju s kojim se već godinama razbacujemo. Svjesni, do bola istinu prešamo kao cvijeće među listovima starih knjiga nadajući se da će ljepotu zadržati, ali prolaznost uništava, prahom prekriva i nestaju posljednje kapi života, samo smrt ostaje nijema kao pobjednik vremena, nas i svega što željeli smo godinama. Uzalud mi ovo ispisivanje sebe u nedogled.

09.06.2013.