Umjetnost je uvijek priča za sebe. I je li to poezija, proza ili bilo koji oblik pisane riječi, uvijek je nešto što stalno kruži oko nas. I baš na takav način ordinira i spisateljica Lorena Vojtić iznoseći sebe na papir, jasno, svima da objasni ko je ustvari.

I svo to naizgled potisnuto sjećanje, a opet, bez gubitka identiteta i vjere u sebi, širi propagandu o žeđi i vječnoj ljubavi, te svima nama crta optimizam za bolje sutra. Iako sam naziv zbirke aludira na crninu, sve unutra napisano je sušta suprotnost, ne prestaje teći rijeka i miris strasti. I kao što i sam pjesnik zna reći i bez obzira što i mnogi za pisanje poezije isto govore, da je to i krvarenje kroz stihove, ne može se poreći da sama koordinacija olovke i misli, te sudara s papirom ne ponudi uvijek to nešto novo, što i svakog čitaoca povuče u taj njegov svijet. No pored mnogo dobrih stihova u prvi plan bez obzira na naziv zbirke  „Tminom okovani“ izbija njena poezija o njenoj kćerci „Djevojčici s krijesnicama u očima“ gdje ozračje lucidne svjetlosti samo potvrđuje koliko je lijep život, to jest njegova vrijednost i značaj postojanosti na Zemlji. I ovo je samo još jedan dokaz koliko lirika i emocije su dobro utabani put za nešto što se samo može  naći na papiru, a ne može izgovoriti, jer nema dovoljno riječi. Stoga i jeste poezija, a i pisana riječ pravo bogatstvo koje se nudi čovjeku. I sve to nam je  baš spisateljica Lorena Vojtić u ovoj zbirci i ponudila na tacni, te mi ne preostaje ni reći; Prateći njeno pisanje još od samog pojavljivanja pa sve do  njene sedme knjige, može se uočiti uvijek njena težnja savršenstvu i njen razvoj na višu stepenicu. Ono što se ne može još poreći je, da njena poezija je svjetlo što će dugo sjati na pozornicama i klasika hrvatske, ali i balkanske književnosti.