Pita me zet što sam se zabuljila u televizor kao da će taj grah dijeliti i kroz ekran. Nekako me obuzela tuga dok gledam tu proslavu Praznika rada, te silne ljude koji u redovima čekaju da im neki uvaženi političar udijeli porciju graha. Napominjem da on samo dijeli ono što su nečije vrijedne ruke prethodno skuhale.

“Al’ ste vi, punice, čudna”, govori mi zet, “pa znate da ti naši političari cijele godine kuhaju, sole i papre i ne treba od njih tražiti da i za Prvi maj kuhaju. Dosta su oni toga skuhali. Što jedan od njih skuha, može nacija kusati cijele godine. A da vole dijeliti po principu; Bog je prvo sebi bradu stvorio, na to smo se već naviknuli.”

Nevoljko dajem mom zetu za pravo, a onda ga pitam, vidi li on u toj masi ljudi radnike? Ja ih uz najbolju volju ne vidim. Čini mi se da su tu samo umirovljenici koje inventivna reporterka jedne televizijske kuće ispituje kakav je grah i važno nas obavještava koliko je porcija te namirnice podijeljeno pučanstvu. Vidim kako zet pomno promatra televizijski ekran, ne bi li pronašao nekog tko nalikuje radno sposobnoj osobi, kad stiže protestna povorka sindikalista. I njihova je scenografija već poznata; bubnjanje, zviždanje, dijeljenje žutih i crvenih kartona, transparenti… Po govorima sindikalnih čelnika zaključujem da su konačno shvatili da su opljačkani i prevareni, da smo u igri stoljetne pljačke izbili na prvo mjesto. Velika pljačka vlaka, proglašena zločinom stoljeća, tek je dječja igra prema našim majstorima. I sada to spočitavaju vladi, kao da se pljačka dogodilo iznenada. Kao da ne traje godinama. Nalikuju prevarenom bračnom drugu koji se žesti zbog nečega što je cijelo mjesto znalo i već zaboravilo, a on tek sada shvatio. Ono što nisu rekli je put kojim valja ići da se položaj hranidbenog lanca promijeni. Što će konkretno učiniti?

“Zar ovi ljudi misle da je ikoga tko sjedi na vrhu hranidbenog lanca državnog kazana (a ima tu reketa svake vrste) briga što oni ovdje prigodno viču?” pitam zeta, a on sliježe ramenima i govori da u tom kuhanju graha ima neke simbolike. U njegovom učinku. Dobar je za narod, jer ako neće govoriti glasom, hoće gasom…

Humoreska objavljena u časopisu za satiru “Etna”, br.176/ 2019.

https://marija-juracic.webnode.hr/

Marija Juračić