Netom tmasto nebo baci bakrenjak u tamne gore Žumberka, već se ravnicom rasu zviježđe Oriona, jer tako se čine rojevi prozora što tananim svijetlom sipe, dok podno Griča, grad tone u sjenama noći.

Dugo me nije bilo i sad tek navratih, da sa Strossmayerovog šetališta gledam grad, kojeg se ne da prebrojati, do li srcem osjetiti. Na tvojoj klupi, ni taj grad, niti ta jesen, nije drugačija od mladosti, niti je misao tiša od riječi, kad šutnjom zboriš o utjehi.

Jesi li ti srebrn mjesec pjesniče, što bdiješ nad ljepotom ili tek putnik što u prolaznosti ostaješ isti, jer svikao si na zalutale sanjalice umornih nogu od krivih peta. Umoran od onih što prisjednu s tlapnjama i krunicama, dok zvonik ka molitvi zove, tamo negdje daleko, daleko …. predaleko.

Reci, ti koji snatriš u spiralno poniranje svagdana, zar nisu vremena ostala ista, pa je dan samo dan, jesen samo jesen, … jer sve se vrtloži kao bezvremeni titraj neba u mimohodu sjećanja i novih strepnji.

Ah, tek navratih, da skupa šutimo, dok laju kafići kao nova pseta, ne mareći za skute starih kuća, jer ja noćas htjedoh još malo sanjariti nad zviježđem dragog mi grada, bez krunica, bez zvonika, …. tek tako,

kraj tebe, na tvojoj klupi, kao da nikad nisam otišla …

(inspirirano djelima A. G. Matoša, a posvećeno Zagrebu i mojoj Branki)