http://www.hrvatskiglas-berlin.com/?p=174305

Vrijeme je nogometnih utakmica i moj se zet ne odljepljuje od ekrana. Nekako mi je tužno gledati ga onako osamljenog, kao jedinog navijača u našoj kući pa mu odlučim dati moralnu podršku.

„Tko igra?, pitam ga tobože zainteresirano i sjednem kraj njega.

„Hajduk i… „

„Ajmo, Biliii!“ vičem oduševljeno i bodrim igrača u bijelom dresu koji je silovito krenuo prema protivničkom golu.

„Dodaj, budalo, desno, zar si ćorav?“ derem se dalje.

Zet me gleda nekako začuđeno jer, valjda, nije navikao na taj vid mog izražavanja. Bijeli upućuje loptu na protivnički gol, ali joj igrač u narančastom dresu, skrene putanju. Negodujem glasno i razočarano. Narančasti igrači brzo prebacuju igru na Hajdukovu stranu igrališta.

„Ajmo, biliiii!“ navijam iz sveg grla, a moj zet šuti i zaklela bih se da me mrko gleda. Kako bih pokazala da i ja nešto znam o nogometnoj terminologiji i kako bih ga udobrovoljila, govorim ponosno:“ Vidiš li, zete, što rade naši tići? Naši bili galebovi?“ U tom je trenutku Bijeli zabio gol. Pristao momak crne boje kože u bijelome dresu.

„Nekada su u timu jednog grada igrali samo igrači tog grada“, pametujem dalje, “ znao si za koga navijaš. Zar Splićani  nemaju dosta svojih igrača, nego ih moraju kupiti?“

„Punice!“ prodere se zet, a oči mu gotovo iskočile iz duplja. „Nisu nikoga kupili! Taj igrač u bijelom dresu nije Hajdukov igrač. Hajduk igra u narančastim dresovima! Cijelo vrijeme navijate za protivničke igrače.“

Gleda me tako ubojito kao da sam ja osobno zabila gol u našu mrežu.

„A vidiš“, pokušavam se izvući,“ kako ja mogu znati da Bili nisu bili i da momak u bijelom dresu nije naš tić? Idem skuhati kavu. Crnu!“

Marija Juračić