Čini mi se da imam amneziju, jer ne sjećam se života prije 1992. godine. Zapravo je moj život, kao i većine nas, počeo s tom godinom, a neki kažu da sam rođena sredinom prošlog stoljeća u nekoj državi koja je izbrisana sa zemljovida. Pa tako ispada da je „moj život“ prije te godine izbrisan iz moje memorije, kao i iz evidencije nekih institucija. Nestala mi mladost, rodbina, prijatelji, brak, stan, posao, ušteđevina itd.
U svakom zlu neko dobro, pa sam za uzvrat tako dobila Lijepu Našu i hrabro krenula ispočetka, kao od majke rođena.

Problem se dogodio kada me je generacija vunderkinda, koja nema da nešto ne zna, stala zapitkivati: „Kad idete u mirovinu?“. Ja, ne budi lijena, uzeh u ruku Radnu knjižicu koju su mi vratili kad je uvedena e-radna knjižica i zbrojim staž: ukupno punih 44 godina!
Obavih svu potrebnu papirologiju u tvrtki u kojoj sam radila (zahtjev o prestanku ugovora o radu zbog odlaska u mirovinu i ostale sitnice) te uz to potpišem i Izjavu ”da se više neću nigdje zaposliti” (!) koja je ionako bezvrijedna u odnosu na Ustavne odredbe o pravu i slobodi na rad.

Odlučih zatim dati zahtjev za mirovinu u nadležno tijelo javne vlasti.
Predala sam prvo niz ovjerenih kopija dokumenata za pretkompletiranje staža, pa po drugi put još jednom iste. S obzirom da se njihova evidencija razlikovala od moje zatražili su me još neke dokaze, pa sam ih po treći put morala dostaviti.
Privremeno rješenje o mirovini dobila sam brzo, ali još nakon 7 mjeseci nisam primila konačno rješenje, te sam još uvijek samo privremena umirovljenica.

Moj plan da ću raditi do 2057. godine se izjalovio i ne slavim današnji dan budući da sam izbrisana iz evidencije radnika.
Ali mi je svejedno, jer uslijed amnezije koja još traje i dalje ne znam koliko stvarno imam godina.

Svima vama koji ste ostali u žrvnju tržišta rada i još dugo ćete radno biti aktivni i puniti moju (i naše) mirovine – želim sretan Praznik rada, s grahom ili bez njega!