Voljela je svoj posao profesorice. Svaki dan se je posebno pripremala za školu. Osim pripreme gradiva vodila  je računa i o odjeći. Nikada, baš nikada nije obukla košulju ili suknju od prethodnog dana. Mogla je sve to ponoviti drugi tjedan. Učenici su to primjećivali i svaki dan su bili u očekivanju da vide kako taj dan izgleda i što je taj dan osmislila za nastavu.

Rijetko bi spustila kosu. Nehajno bi je umotala u neku vrstu punđe, no, vrlo uredno.

Na sat nije kasnila niti je voljela da koji učenik uđe iza nje. Kolegice su joj bile drukčije. Nisu marile za odjeću, nekad bi cijeli  tjedan, kao i onaj iza, provele u istom džemperu. Kosu bi često zaboravile oprati. Dolazile su umorne, nezadovoljne, i ako se smije reći, pomalo neuredne. Uvijek su poprijeko gledale Maju, njezine uredne nokte, njezin lagani smiješak prema svima i pitale se kako stigne, kuha  li joj mama,  ima li ženu za kućne poslove.

Maja se nije mnogo otkrivala i to im je još više smetalo. Nisu znale kako provodi blagdane, kuda ide na godišnji odmor. Naročito ju je pokušavala nadgledati Mira, koja joj je u svakom koraku tražila manu. Kako manu nije pronalazila, počela je potiho pričati kako sigurno ima bogatog ljubavnika, kako  ništa ne radi u kući jer kako bi inače mogla uvijek imati uredne nokte, čistu kosu…

Maja je i dalje ostajala svoja. Kolege su maštale o njoj, ali nikako javno.

Svaki put kad bi ušla u razred s njom bi ušlo i proljeće, jesen, zima u svojim najljepšim izdanjima.

Glas joj je bio topao.

U naručju kao da je nosila ljubičice, ili maline, ili zumbule.

Mira bi često donijela miris gulaša u razred. Baš ga je pripremala u zadnji čas, a onda nije stigla niti ručati pa je dio ponijela u kabinet. Na odmoru će, ili u pauzi između drugog i trećeg sata, uživati u njemu.

U razred s mirisom gulaša, uvučenog u debeli džemper, ulazila je  mrzovoljno. Svaki učenik je bio za nešto kriv… Tek bi joj se malo ozarilo  lice kad bi učeniku upisala jedinicu, ipak je ona tu gazda. S jedinicama se hvalisala i u zbornici. “Ta djeca ništa ne rade, na satu ne slušaju, roditelji ih ne uče.” Pa neće ih valjda ona učiti za 7.000,00 kuna. Ima ona svoga posla, a ovi iz ministarstva traže koješta. Neka dođu kod nje na instrukcije ako žele pozitivnu ocjenu. Baš danas joj je gulaš skoro zagorio dok je objašnjavala jednom bogatom umišljenku Pitagorin poučak. Pa to uče djeca još u osnovnoj školi. „Instrukcije kod mene i gotovo“, lupila je  fasciklom po stolu. Kolegice su svesrdno kimale glavom, jer ipak previše traže od njih, zamislite, da poučavaju njihovu razmaženu djecu.

Maja se nije upuštala u te rasprave. U tim trenutcima radila bi bilješke. Razmišljala je kako ona u svojim razredima nema niti jedne negativne ocjene. Ako treba, poslije napornih sati ostaje i pomaže svakome učeniku koji nešto nije razumio na nastavi, naravno, besplatno. Ni tu nije stala, podijelila im je svoj broj mobitela tako da je u svako doba učenik koji zapne u radu može nazvati doma i ona će mu dati upute.

Sad su šaputale da je ona vjerojatno plaćena od roditelja. Jer njihovo je da dadu jedinicu i točka.

Maja je i dalje marljivo odrađivala svoj posao, uvela je prije svih moderan pristup nastavi, gledali su zemlje o kojima su raspravljali na računalima, povezivala je  matematiku i fiziku sa seizmološkim istraživanjima, pokazivala vulkane i sve ćudi Zemlje. Često su zajedno razmišljali i o svemiru.

Bila je razrednica četvrtom razredu gimnazije i svesrdno je, zajedno s učenicima i roditeljima, pripremala maturalni ples da sve bude savršeno.

Dan je obećavao. Svi su došli obučeni prema svojim mogućnostima, naravno. mnogi i iznad toga, ali u ljepoti se nisu razlikovali.

Maja je spustila kosu i odabrala dugu haljinu crne boje. Njezina plava kosa i crna haljina uokvirili su njezinu ljepotu.

Kolege su obukle odijela, uglavnom bijele košulje, a kolegice suknje, haljine u raznim bojama i dezenima. Jedino je Mira na crnu suknju navukla samo drugi džemper s okovratnikom.

Večer se protezala u ugodnom druženju, zakusci s roditeljima i na kraju plesom.

Imali su sreće s glazbom, jer je otac jedne učenice imao svoj bend.

Možda se nije smjelo, ali, boce pitkoga vina su se praznile zajedno s onima ispod stola, koje su roditelji donijeli potajno.

Maja je bila razdragana i rado je plesala s učenikom koji za mjesec  dana odlazi na daljnji studij u Ameriku.

Nakon zabave od uzbuđenja, jer je sve  savršeno prošlo, nije mogla zaspati. Jedva je dočekala jutro da uđe u školu.

Kad je ušla u zbornicu, žamor je odjednom prestao. Svi su spustili glave i gledali u vrhove svojih cipela, neki u nove, a neki u iznošene.

Odmah ju je tajnica obavijestila da je direktor čeka za važan razgovor.

Veselo je krenula očekujući čestitke, jedino je malo ustuknula kad je srela Miru koja je upravo izlazila iz direktorova kabineta.

Direktor ju je uljudno pozdravio i ponudio da sjedne. Nije je gledao u oči dok joj je pokazivao veliki papir s potpisima njezinih kolega. Najviše se je isticao Mirin potpis i sve drugo što je čitala bilo je pisano Mirinom rukom.

Bila je optužena za zavođenje maloljetnika.

Crna slova na bijelom papiru i Majine velike raširene oči, u nevjerici. Direktor je mirnim glasom najavio sastanak Upravnog vijeća, hitni, i njezin otkaz.

Ne mora dolaziti po papire. Neka čeka kući. Poslat će poštom. Maja, blijeda, nijema, ponosna, nije mogla uputiti niti jednu riječ direktoru. Kad ju je  kod izlaska  prvi put pogledao u oči, sve je pročitao u njezinom pogledu.  Je li se sramio sebe u tom trenutku ili je samo štitio svoju udobnu stolicu?

Maja ne zna kako je uspjela doći kući.

„Što je čovjek, što su ljudi, što su kolege?“ pitala se. Nisu bili vrijedni niti da suzu pusti. Sjela je u naslonjač i našla je spas u predivnoj misli  koja joj je toga trenutka prostrujala  umom, rečenici iz nekoga davnog filma.

„Sutra je novi dan.“