„Što ti znaš o kapitalu?“ pita me prijatelj,“ nisi ekonomist. Ne možeš ti to dobro objasniti.“

„Istina je. Nisam ekonomist ni političar, ali svakodnevno osjećam posljedice njihova velikog znanja o kapitalu i društvenim kretanjima. I dobro znam kako taj kapital izgleda. On nema lica, nacionalnosti, duše ni srca, a  govori sve jezike. U glavi mu se vrte brojevi koji njegovim ogromnim šapama stalno naređuju; grabi, grabi! Još više! Uzmi! Prigrabi!

Sjećam se onog vremena kada smo imali tvornice i radnike u njima. Da, zamisli čuda, bili su čak i plaćeni ti radnici. I trinaestu plaću su dobivali.

Da ne duljim. Ja, ekonomski neuka, pokušat ću objasniti kako se dogodilo da spregom politike i kapitala dođe do sveopćeg grabeža i propasti.

Zamisli da si poduzetnik koji jedva čeka da se obogati, ali ne znaš što učiniti. Imaš samo jednu kunu u novčaniku i iskrenu želju za stjecanjem bogatstva

. Bacio si oko na poduzeće koje nešto proizvodi, nije više sjajno, ali se njegovi proizvodi još kupuju. Zgrada je na atraktivnom zemljištu i razmišljaš kakvi bi se novi banski dvori na njemu mogli izgraditi. Peče te ona jedna kuna u džepu, želiš je oploditi. Kvragu, pa valjda i tvoj društveni rejting nešto vrijedi.

Treba ti novac, kapital, a gdje ga naći nego u banci. Pa i mali vrtićari znaju da se novac nalazi u banci. Treba ti kredit, a za kredit treba i nekakav polog, imovina ili bar dobar jamac, a ti s onom jadnom kunom u džepu ne znaš kako početi.

Sjetiš se svog kuma, nema ni on više para, ali je zato jako ambiciozan i zainteresiran, vrlo poduzetan u namjeri da ih stekne, a i politički dobro kotira.

Iz dobre ideje rađa se dobar biznis. Politika pokrene privatizaciju firme, jer opće je poznata stvar da će se samo gazda- kapitalist dobro brinuti o svom poduzeću. To je valjda jasno, jer dok su se radnici o njemu brinuli… ma nećemo na to trošiti riječi.

Na brzinu se sklapaju ugovori, potpis se na njih daje bez ikakvih osobnih obaveza i odjednom si postao vlasnik poduzeća koje ima proizvodnu halu na atraktivnom zemljištu, strojeve koji rade, sirovinu, stotinjak radnika i neko jadno domaće tržište koje si se ti obvezao proširiti, u poduzeće uložiti, a sve si to dobio za onu jednu kunu.

O kakvo veselje! Sad imaš poduzeće i na vrijednost njegove ukupne imovine možeš podići milijunski kredit koji treba ulupati u kupnju novih strojeva, plaćanje radnika, poreza državi…

Proganja te ona riječ ulupati. Pa nije te mati blesavog rodila da tolike milijune ulupaš u te stvari. Jednom se živi, a i žena je sve zahtjevnija, ljubavnici rastu apetiti… I kao u crtiću… za čas se tvoja sposobnost pokaže u vidu velebne vile, bokun jahte, putovanja, a zbog imidža si i nekoliko knjiga kupio.

Radnici nešto gunđaju jer nekoliko mjeseci nisu primili plaću, no tko ih šiša. Imali su svoje vrijeme i svoje samoupravljanje pa tko im je kriv… Gunđaju i dobavljači sirovine, jer i njih nisi platio. Pa nisi vesla sisao! Da si tako glup zar bi postigao sve što si postigao sa samo jednom kunom u džepu?

No, kako su se umiješali i ti dosadni novinari pa te javno prozivaju da nisi ispunio ugovor prema firmi i da ne vraćaš kredit banci, moraš nešto poduzeti i pada ti na pamet spasonosna ideja. Sam se diviš svojoj genijalnosti.

Osnivaš drugu firmu – malu sestricu prvoj koju tek treba tetošiti, podići na noge i sve što činiš za nju je puno ljubavi u vidu kapitala koji isisavaš iz prve firme, kojoj ionako nema spasa. Skidaš čizme umirućem.

Banci ionako nećeš kredit vratiti, a koliko znaš, nisu oni to ni očekivali. Pa da su očekivali, ne bi keširali gotovinu na ime posrnule firme koju si ti trebao spasiti. A pokušao si. Nije da nisi. Savjest ti je čista. Plaćao si papreno razne financijske stručnjake, savjetnike. Istina je da su ti svi oni u rodu, ali to je gola slučajnost. Osim toga, tko će kome, ako neće svoj svome?

Treba samo iz te umiruće firme uzeti sve što se još može, a kada je ugasiš, ostat će ti atraktivan teren uz more. I ne znaš što ti radnici hoće. Ta im je firma godinama davala kruh, u njoj su se znale prehranjivati generacije iste obitelji pa što bi htjeli? Ništa nije vječno!

Treba spašavati poduzeće – sestricu. Sestrica je za propalo poduzeće izradila odličan projekt za njegovo spašavanje i odmah joj je upumpan novac iz poduzećea – majke. Istina je da je projekt samo preveden s engleskog, ali majka se uvijek mora skrbiti za svoje čedo! Majka- poduzeće je još jednom uz pomoć države, kako radnici ne bi ostali bez posla ( o plaćama nije bilo riječi) dobilo višestruko veći kredit od svoje vrijednosti što je također odmah preneseno na sestricu. Svima je bilo jasno da firma ne može garantirati svojom imovinom vraćanje kredita. Ali što ne može firma, može politika.

No tu mi, jer nisam ekonomist, nije jasno, tko kome maže oči – politika bankama ili banke politici. Sve mi se čini da i jedni i drugi dobro vide, ali samo vlastiti probitak.

Tako si i ovaj kredit usmjerio na svoj privatni račun, radnici vrište, ali već su svima dosadili. A i tebi treba malo mira. Zato se ukrcavaš na svoju jahtu koju si teškom mukom (drugih) stekao i odlaziš na ono otočje čudnog imena da se odmoriš od cijele te zbrke i halabuke.

http://www.hrvatskiglas-berlin.com/?p=176829

Marija Juračić