„Nitko nas nije dovoljno učio ni naučio da je svijet od jednog komada; i predovoljno su nas učili, ponekad i naučili, da je svijet od dva, tri i od deset tisuća komada. Nitko nas nije dovoljno upućivao u jednovitost svijeta, ali o razlikama su nas neumorno prosvjećivali.”

                                                                                            .

Ovim riječima počinje uvodni dio knjige Vesne Krmpotić „Košulja sretnog čovjeka”.  Kad sam te rečenice pročitala prvi put negdje sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća, knjigu više nisam htjela ispustiti iz ruku. Nastojeći proniknuti u svaku napisanu rečenicu koja je slijedila, gutala sam je halapljivo i uvijek iznova čitala, vraćajući joj se uporno, čak ako tada i nisam sve razumjela. Osjećala sam da je u njoj zapisana istina koju mi nitko nikada nije htio reći (ili nije znao, ili za nju nije mario?), koju sam više ili manje prepoznavala u vlastitoj nutrini i (gle čuda!) pronašla sam nekoga tko to razumije i od koga mogu saznati ono što me zanimalo.

                                                                             .

Svaki  ljubitelj knjiga vjerojatno u svojim privatnim zbirkama čuva njemu bitne knjige, one koje su obilježile ili barem znatno utjecale na njegov životni put, bilo da su ukazivale na staze nekih drukčijih svjetova, otvarale prostor za promišljanje i začudnost ili pak bile knjige tješiteljice – u svakom slučaju to su knjige koje spajaju čitatelja i pisca na nekoj dubljoj razini prepoznavanja. Takve knjige, koje nećemo samo pročitati s užitkom ili u dahu pa ih odložiti već im se uvijek vraćamo, pamtimo po onom jedinstvenom osjećaju kojeg u nama izaziva, osobito nakon prvog čitanja. To su „ah – knjige”, one koje u nama upale svjetlo. A knjiga o kojoj pišem je upravo za mene jedna „ah-knjiga” .

                                                                              .

Čitajući je postajalo mi je jasno da je ono što je od mene bilo skriveno, što je djelovalo nestvarno ili nemoguće, odjednom otkriveno kao prava stvarnost, a ono što je podrazumijevano kao stvarnost, pokazano mi je kao iluzija. Kada je riječ o bajkama, takvo što reći možda i nije neobično. Knjiga nosi podnaslov Filozofske i srodne priče pa se odmah može iz navedenog naslutiti da to nije obična (ako postoji obična) knjiga priča i bajki namijenjena djeci. Naslov je dobila po bajci koja je kao idejna nit vodilja ispričana na početku. Ostale bajke i priče, skupljene sa svih strana svijeta, iz različitih tradicija, kultura i razdoblja u kojima su nastajale, bilo da su prenošene usmenom predajom ili od drugih književnika, tematski su povezane i raspoređene  u nekoliko poglavlja: Zašto ljudi pjevaju, Od čega ljudi umiru, Od čega se ljudi rađaju, Borba s đavolom, Najdalje je blizina, Igre i zagonetke i Prag šutnje.

                                                                                       .

Potraga za jedinstvom, potraga je za istinom koju je Vesna Krmpotić krenula tražiti na Istoku, a pronalazila ju je, kao što je i prikazano u knjizi, posvuda. Baš kao što je zlato – zlato, bez obzira gdje i  kako ga oblikovali te koju mu svrhu namijenili (što autorica vrlo zanimljivo objašnjava), tako je i ljudskost – ljudskost, bez obzira na boju kože, spol, dob, odgoj, nacionalnost, jezik ili vjeroispovijest… Svi smo krvavi ispod kože i svi se moramo nositi s istim – s borbom da prevladavamo vlastite slabosti kako bi prava ljudskost (božanskost) došla do izražaja i kako bismo  mogli zapravo zajedno živjeti. Tako je kroz priče i bajke predočeno to s čime se prije ili kasnije, čovjek suočava kroz različite etape života (ili kroz mnoge živote) s čime se bori, što ga intrigira, pred čim ostaje slijep dugo vremena, zbog čega pati, a zbog čega čini dobro…

                                                              .

Vrlo nadahnjujuće i meni posebno vrijedno je to što je autorica svaku od priča ispričala na sebi svojstven način, onako kako ih je proživjela i zapamtila, onako kako su zatitrale i odjekivale u njoj samoj. Uz same bajke također i autoričini naputci, objašnjenja, ukazivanja na bitno, svako istraživanje i zadiranje u suštinu s različitih strana, zapravo sve to otvara u čitatelju sasvim nove poglede na neke možda već poznate horizonte i tada ostaje zadivljen, ushićen spoznavanjem, baš kao kad djeca osjete uzbuđenost zbog shvaćanja prave poruke neke bajke iako znaju da ta priča nije stvarna. Jer poruka ionako nije dana tek razumu koji obično lako odbaci ono što smatra nebitnim za svoj opstanak. Poruka je namijenjena duši koja može razumjeti, osjetiti, doživjeti i spoznati dublju stvarnost, kojoj je potrebna božanska hrana: ljubav i dobrota.

Općenito gledajući, najčešće poruke bajki i jesu biti dobar, činiti dobro sebi i drugima, slijediti dobro, biti ustrajan u dobru,  postajati dobrim čovjekom te što zapravo znači biti dobar i zašto uopće biti dobar…

Crno-bijeli svijet bajki nije ništa drugo do li svestran i bogato raznolik prikaz kako se svaki čovjek za života nosi i bori s onim još neosvijetljenim dijelovima sebe samoga.

Svevremena knjiga „Košulja sretnog čovjeka” Vesne Krmpotić jedna je od onih koja osvjetljava mnoge tamne zakutke našeg bića, a kada knjiga donosi svjetlo, ona je dar svima koji se ne boje na svjetlu stajati.