Oduvijek je najveći izazov mudrosti

podnositi stalno prisustvo gluposti.

Jer za glupost stvarnog lijeka nema

– ni melema, ni balzama, ni krema.

A kako glupost ne mari što je glupa,

bez brige i pameti po glavama lupa.

I baš uvijek misli da je ona u pravu

pa katkad obrlati i koju mudru glavu.

„Dozvoliti ili ne da glupost sama skita?”

ponekad i mudrost sebe samu pita.

Zato mudrost u glupost stalno gleda

i blizu glave pristupit’ joj ne da.

Za vratom joj diše baš u svako vrijeme

da glupost u glavama ne posije sjeme.

Jer jednom kad glupost negdje zavlada,

od siline tuposti mnogo glava strada.

A onda je tek mudro praviti se glup

da te tko zbog gluposti ne uzme na zub.