Mnogima i danas na spomen Vladimira Nazora cvrči u uhu onaj prvi stih antologijske pjesme Cvrčak kojeg smo se trudili još u osnovnoj školi izgovarati tečno, bez greške, ponavljajući ga uzastopno što brže, nastojeći u toj igri da nam se ne spetlja jezik. Nismo tada baš razumjeli što je odista lijepo u toj poeziji. Iako zvonka i sluhu primamljiva, većini je prva strofa  bila naročito nerazumljiva. (Kakav čvor i kakva crna smrča? Trohej zagušljivi? Teški jamb i ditiramb?) Pa ipak, to cvrčanje ostat će nezaboravno u uhu mnogih generacija.

Gotovo ništa nisam znala o Vladimiru Nazoru. I ono malo što sam znala bilo je nepotpuno ili čak netočno. Uglavnom ga pamtim po djelima koja smo učili u osnovnoj školi. Percepcija o Nazoru većine laika moje generacije (poput mene) zasigurno je ona o Nazoru partizanu. A k tome mi se, možda zbog Istarskih priča, Velog Jože, Galiotove pesan i Seh duš dan spontano nametnuo zaključak, kojeg nikad nisam provjeravala, da je Nazor porijeklom iz Istre. Tako sam lani saznala od sestrične, koja je nekoliko dana ljetovala u Postirama na Braču, da je u obilasku vidjela Nazorovu rodnu kuću i njegovu bistu. Eto, nikad nije kasno izaći iz zablude.

Činjenica da je Nazor bio partizan, bila mi je dovoljna da se uopće ne trudim saznati nešto više o njemu kao pjesniku i književniku. Temama kao što su NOB i njegove tekovine zatvorila sam odavno vrata. Tu mi je sve bilo jasno definirano, ništa novo i ništa zanimljivo, štoviše – zamorno.  Kakvih bi nazora uopće mogao biti Nazor, ako ne antifašističkih? Ništa loše u tome. No samim tim se, valjda, podrazumijevalo da s antifašizmom u kompletu idu socijalizam i komunizam. Sjećam se stalnog odjeka uvijek istih parola kojih smo se naslušali u djetinjstvu – da se ne zaboravi prošlost i krene prema svijetloj budućnosti. Svijetla budućnost se ubrzo pretvorila u mračnu sadašnjost Domovinskog rata. A moja generacija je tada bila srednjoškolske dobi. Malo čega se sjećam iz tih srednjoškolskih dana („što ne ide u srce, ne ide ni u glavu”) pa ako je i bilo riječi o Nazoru, prošle su mimo mene. I tako mi je Nazor ostao skriven u nekoj zaboravljenoj ladici prašnjavog stola jedne epohe. Možda bi ta priča o Nazoru ovdje završila da ovaj broj Diskursa nije posvećen upravo njemu. Nisam znala ni da je rođen u 19. stoljeću (1876.). Tako sam, kopajući po „svemogućem” internetu, naišla na podatak da je Vladimir Nazor imao 66 godina kad je otišao u partizane. Šezdeset i šest godina?! Ma, o čemu je uopće pisao cijelog svog života? Što uopće znam o Nazoru? Zapravo – ništa. Tek što sam malo odškrinula vrata bogate riznice Nazorova stvaralačkog opusa, uočih među mnoštvom svekolikih spjevova, mitova i legendi, proze, epike i lirike, i jednu (za me posebnu) škrinjicu s blagom: veliki broj pjesama religiozne tematike i duhovnog nadahnuća, otkrivenja i intimnih ispovijesti s pitanjima uperenim u Nebo – o čovjeku i njegovoj biti, težeći razotkriti i onaj zadnji sloj kojim je čovjek zastrt i doživjeti suštinu, kakva god ona bila.

Ovdje navodim nekoliko pjesama, u cijelosti ili djelomično, (nemoguće je sve navesti koje bih htjela) ne smještajući ih u kontekst vremena i mjesta njihova nastanka, već se oslanjajući isključivo na izbor vlastitog srca.

„A ja bih htio, da iz duše izažmem

Sok pravi bića svoga.

Pa on da jednom čist mi kane iz srca

 

Ko kap iz kama gorskoga,

Ko smola s kore borove,

Ko rosa s grane proljetne!

Već dugo, dugo kroz te mračne vjekove

Svom snagom svojom duša mi se propinje

Put vrela vječne svjetlosti;”

(Stablo, ulomak)

„Ja hoću, sjutra, ispod hrpe pepela

Da čistu nađem jezgru bića svog:

Plam vječni, biser ili blato kaljavo,

Što u prsa mi postavi ga Bog!”

(Krijes, ulomak)

„Ja vjerujem! Nije

Sv’jet pustinja. Krije

U svemu božanstva se čest.

A nastah od grude,

Bit moja da bude

Sklad duša sveg onog što jest.”

(Ja vjerujem, ulomak)

Čitajući Nazorove pjesme osobito me očarava njegova duboka povezanost s prirodom – s prirodom samoga života. Pjesnik zna njezine cikluse, njezin terapeutski učinak, sljubljen je s njom. On često slikama prirode kojom je okružen izražava svoje najdublje osjećaje, spoznaje i viđenja. Sve je međusobno povezano i skladno se izmjenjuje kao „vječno disanje“. Teško je nama, đacima u ovoj zemaljskoj školi, prihvatiti trenutak udisaja (kako ga Nazor opisuje). Jer, ako možda i osjećamo u svojoj najdubljoj nutrini trag vječnosti, ipak smo svakodnevno svjedoci prolaznosti.

 

VJEČNO DISANJE

Kad izdiše, do posljednje ograde

Svemira, iz njeg, prosiplje se sjeme

I biva Tvar, i Prostor, i Vrijeme,

I nastaju svjetova mirijade;

Kad udiše, sve što se vrti i mota

U nj pada, hladno i kruto, s međa sviju,

Da iz njeg opet dahne, i izbiju

Žar, sjaj i novi ciklusi života.

 Od ritmična tog disanja se zbiva

I njiše Svemir. Studen i toplina.

Mrak i svijetlo. Osjeka i plima.

A u tom moru i bláženstva i stra’,

Sad građeno, sad razgrađeno, pliva

Zviježđe, Sunce, i moje sitno Ja.

 

Sićušan je čovjek pred Bogom, grješan, znatiželjan, gord ili ponizan, traži novo, ispituje staro, putuje, druži se, samuje i snuje, ljubi i pati, i čini u nerazumijevanju sebi i drugima mnoga zla, ali pronađe i radost, i zahvalnost – često baš ondje gdje je trpljenje bilo najveće.

 

„Jed svaki nije otrov zmijski. Nisu

Svi gr’jesi djeca iste majke. Braća

Svi bolovi nijesu istog plača.

Ima ih i što izviru na visu

Traženja ljudskog. – Nemoj da od plahe

Strepnje to srce mrcvariš i šoraš!

Jer ima patnja što baš zbog njih moraš

Zavoljet svoje lave i aždahe.”

(Legenda o oholu srcu, ulomak)

NOVI SVIJET

I ja sam dugo postio i plako

U mraku. – Dok mi glad i studen pili

Krv, svi su moji ditirambi bili

Krikovi, da bih strah iz duše mako.

Al patnju svoju blagoslivam sada.

U prazne žile sa visoka pada

Krv nova. S neba novi sjaj se toči.

I novi sv’jet sad vide moje oči.

Suosjećajući s čovjekom koji tuguje, pjesnik zna da će doći vrijeme kad će se sam vremenom otrgnuti od te patnje, ali i da to nije lak put. On mu pruža savjet kako da lakše prebrodi: hodati onoliko dugo dok ne otpusti i ne iscijedi zadnju kap koja peče u srcu i oku. A tad slobodan vratit će se s novom snagom i ljepotom. Jedan se krug zatvara, drugi opet otvara… sve do nove tuge…i novog kruga. I tako čovjek kroz cikluse radosti i tuge, slobode i svezanosti, ponovno otpuštajući i opraštajući, duhovno raste i sve više sazrijeva.

TUGA

Kada te mori tuga ili gnjev,

Put kakav traži koji u lug vodi.

Tih, malko prignut, samo dalje hodi

Uz granja šum i malih ptica pjev.

Iz sebe sve, pa čak i spomen drag,

Na put svoj bacaj. – Pusti nek za tobom

Sve ono što si nosio sa sobom,

Ko mrtvo lišće, bilježi tvoj trag.

I hodaj, hodaj, uz brdo, niz dol,

Iz duše dok ti, ko iz vrela, teku

Mlazovi mutni: vode koje peku:

Sva srdžba tvoja i sva tvoja bol.

A kad se trgneš i uspraviš gled

Na zadnje sv’jetlo, s kojeg bl’jede luzi,

Vrati se – noseć svojoj novoj tuzi

U ruci cv’jet, a na dnu srca med.

Nije me samo tematika privukla ovom, meni nepoznatom, Nazoru već način na koji je pazio na svaki svoj stih, ozvučivši ga tečnim, melodičnim skladom. Prepoznah ljepotu u uzvišenoj jednostavnosti nizanja stihova. Možda će se kome učiniti da su ti stihovi (ponekad zastarjelih izraza) djetinje jednostavni i za današnje vrijeme „previše“ skladni (ako je takvo što moguće) te će ga stoga odbiti. Ipak kroz njih struji životnost, iskrenost pjesnika koji želi spoznati konačnu ili iskonsku svrhu svega što jest. To je poezija u kojoj uvijek, ma koliko težine se spustilo na čovjekova pleća, zadnju riječ ipak ima Dobro – temelj na kojem se sam život gradi.

– Jest samo jedno što odv’jeka grije

Sav sv’jet: Dobrota Gospodnja.

Ja čêm topline zraku

Od vječne te dobrote;

I ovim lakim prstima

Motam je oko žitke zrake svjetlosti;

I puštam dv’je blizanice

Da putuju kroz prostore,

Da silaze na svjetove

I pasu ko dva laneta,

Dva topla, b’jela laneta,

Po mraku mrzlih dolina. .

 . . A kad se prospe sjaj

U ljetni dan, u ovaj čas

Što pun je misli i ljubavi iskonske,

Vi kidate sve spone tjelesne

I dižete se k meni,

Da sami pređu primite

Od koje ćete tkati

Najčišću svoju bît. –

(Uriel, ulomak)

Riječi su samo ljuske, vanjska ovojnica za opisivanje stvarnosti same po sebi koju one ne mogu sasvim dokučiti pa je i pjesništvo umjetnost pomoću koje se tek približavamo istini, naslućujemo je  odražavajući je s manjom ili većom autentičnošću. Ipak, čovjeku je dana riječ da s njom djeluje i stvara, a po toj stvaralačkoj iskri, on je nalik svome Tvorcu. Život kojeg smo dobili, da ga proživimo kroz materijalni aspekt, izvire iz dubljih (viših), nutarnjih predjela srca, grijući nam krv,  manifestirajući se kao izvanjska stvarnost  – kao svakodnevna predstava.

KAPLJA

U mojoj krvi ima jedna kap

Čarobne moći. – Huji, sja i gori.

Kroz sve mi žile zna da zažubori

Ko vode mlaz niz bučni gorski slap.

Kad sav sam mraka pun, njen sjaj i sjȅv

U meni blista ko u dúge lûk.

A kad sam n’jem ko grob, gdje vlada muk,

Glas njen je šum, pa zvuk, pa r’ječ, pa pjev.

Ja ne znam otkud meni kaplja ta.

Ko d’jete nisam iz majke je sao.

Zemaljski sok je meni nije dao.

A znam da u njoj snaga mi je sva.

I osjećam da sav moj mali sv’jet:

Dan cv’jećem tkan i puna zv’jezda noć:

Dar jesu, što ga njena stvara moć.

I već zbog njê da ne ću nikad mr’jet.

Odnekud su mi iznjedrile iznimne simpatije za ovog „novog” Nazora o kojem sam ranije imala,  malo je reći, drugačiju sliku. Tko jednom doživi božansku intervenciju u svom životu (onu u kojoj ljudska ruka nije svjesno imala udjela), nikad ne zaboravlja taj doživljaj. U njemu od tada gori novi plamen koji se ne gasi ni kad mu prijeti najgušća tmina. Već i samo sjećanje na taj događaj postaje neizbrisiv zapis u srcu iz kojeg se onda odmotava spasonosna, svjetlosna nit vodilja. Hoće li čovjek prerezati tu nit ili je uplitati u svoje daljnje akcije, ovisi o njemu samome.

UZAŠAŠĆE

Ne znam je l’ java il san;

Al noć je ta puna čudesa.

Pod mjesecom srebrn je dan,

A zv’jezda su puna nebesa.

Drhtavog Vegina kr’jesa

Sjaj gledam kroz providni dlan.

Ja nisam od kosti i mesa.

Od nečeg sam drugoga tkan.

Poda mnom zemaljski taj stan

Sad odmiče. – Idem vedrinom

I penjem se, spokojan, sam,

Na visoki eterski prag,

Dok za sobom noćnom modrinom

Ostavljam blistavi trag.

Je li potkraj svog života Nazor bio žrtva jedne ideologije – one pomoću koje je zataškavan njegov cjeloviti književni put?  Je li mašineriji te ideologije bio potreban baš netko poput Nazora da pridobije mnoštvo na svoju stranu? Je li Nazor zadržao svoja duhovna uvjerenja unatoč okolnostima u kojima se našao ili ih je odbacio? Je li to uopće moguće u dobi kad čovjek već ima izgrađen svoj životni i umjetnički credo, i kad mu se sve više, po prirodi stvari, bliži njegov posljednji dan? 

Onaj tko poznaje prirodu života ima razvijenu svijest da je i sam njezin mali dio, da je s njom povezan izvana i iznutra, osjeća je svim porama, o njoj razmišlja, o njoj govori, o njoj pjeva, makar vanjske okolnosti ispoljavale potpuno neznanje o toj povezanosti. A Vladimir Nazor je osjećao bilo prirode i slutio u svemu njenog Stvoritelja.

 

Što mi je dano, oduzet mi ne će.

Ta iskrica svijètla, kojom kreće

Moj kratki korak kroza stvari drobne,

Raspalit će se kad ću onkraj praga

U Vječnost; – njom će moja ljudska snaga

I prostore rasv’jetlit prekogrobne.

(Svijest, ulomak)

.

Iz pisma Vladimira Nazora dr. Ljubomiru Marakoviću (Sušak) 4. 11. 1927

„(…)Sve se bojim, da sam radio fragmentarno, bez plana, pa su zbog toga moji kritičari često na čudu i sve krivo shvaćaju. Ja sam uvijek pisao autobiografije, a kriv sam možda ja, što se čitalac ne može više snaći i nalazi čak protuslovlja. (…)

A sam Bog znade, kakve će pak biti “Priče o mojoj starosti”. Već sanjam o njima. One bi morale biti najljepše, sve “eterične”, a tko zna hoću li ja biti kadar da i izrazim ono što bih s njima htio. A ne uspije li baš ono, sve će ostati kao stablo, koje je možda i listalo i cvjetalo ali ploda nije dalo. (…)”

                                          

Izvori:

 

1. file:///C:/Users/Korisnik/Desktop/Nazor-PJESME-JA-VJERUJEM%20(1).pdf

1. http://web1.os-vnazora-postira.skole.hr/nepoznata-pisma-vladimira-nazora