Priča je posvećena uzoritoj dami

Bilo je sunčano jutro na Kolodvoru Želja u blizini velikog raskrižja na samom ulazu u grad kojem nitko više ne pamti ime. Često se tim otrcanim mjestom sama šetala Sudbina razmišljajući kako da joj dugi i nerijetko naporni dani budu zanimljiviji i lakši. Jednom snažno poželi da se na tom opustjelom mjestu dogodi susret kojeg je već duže priželjkivala – susret onih šest posebnih dama kojima je otvarala različite puteve tijekom života. Silno je željela da se upoznaju pa je svakoj od njih rado pričala o ostalima. No, putevi su im se uvijek razilazili jer okolnosti, kojima je Sudbina bila vođena, za to još nikad nisu bile povoljne. Ipak, dvije starije dame prijateljice su već od samog početka,
premda se dugi niz godina nisu vidjele.

„Kad Sudbina sudbu kroji,
Dobro se samo broji!
Jer, što skroji, znaj,
Ima sretan kraj!“

Tako je Sudbina pjevušila staru pjesmu putnika i mornara kojom su nekada prizivali povoljan vjetar i sretan kraj svoga puta. I baš tog sunčanog jutra zapuhao je dugo očekivani vjetar pa je Sudbina svakoj dami istovremeno otvorila put prema zajedničkom susretu. Na Kolodvor Želja iz suprotnih pravaca prve su stigle dvije dame po svemu veoma različite: gospođica Ljepota Predivna i starija gospođa Pamet Oštra. Mlađa pozdravi stariju gospođu te joj ona uzvrati pozdrav. Ubrzo se pridružiše i ostale: gospođice Sreća Bezbrižna i Sloboda Neshvaćena te gospođe Snaga Čvrsta i Dobrota Ponizna. Malo je reći da su tog jutra bile iznenađene ovim događajem jer su mjesta na kojima su čekale poziv Sudbine najčešće bila otužna i pusta.
Gospođica Ljepota Predivna najviše se oduševila susretom ili je barem tako pokazivala. Zavodljiva i šarmantna, u svakom je uvijek vidjela sebe. Posebno se obradovala susretu s ozbiljnom gospođom Pameti Oštrom, koju su mnogi počesto držali na distanci. Gospođica Predivna nije bila jedna od onih šutljivih dama – uživala je u druženju pa je potaknula razgovor:
„Drage dame, nije li čudesno zadivljujuće što smo baš sad ovdje zajedno? Iako se ne poznajemo, Sudbina mi je govorila o vama. Čini mi se kao da vas poznajem odavno. Vidim jasno kako blistam i zračim u svakoj od vas”, u zanosu je rekla, „ali nemojte me pogrešno shvatiti. Nekako osjećam da bi bez mene ovaj susret bio potpuno nezapažen, a to bi značilo da je neiskorišten i nekako beznačajan.”
Ostale dame je začuđeno pogledaše.
„Zar zaista mislite, gospođice Predivna, da ste samo Vi ovdje važni?” podozrivo je upita gospođa Oštra. Ljepota joj samodopadno odgovori: „Naravno da je svatko bitan na svoj način, ali ja ne mogu ne primijetiti vaše poglede. Ljudi obično slijede ono što ih privuče, a ja ih uvijek
privučem i zato sam uvijek u središtu pozornosti”, samouvjereno će Ljepota.
„Kako bi ljudi živjeli da nemaju mene u svom životu? Ja sjajim kroz njihove oči. Bez tog sjaja u očima oni ne bi mogli živjeti.”
„Eh, zaista je lijepo što kažete”, nastavi odmjereno Pamet Oštra, „no, razmislite malo! Da mene nema Vi ne biste mogli uopće o tome razmišljati. Gledajte, upravo ni te svoje misli ne biste mogli s nama ovdje podijeliti.” Mirnim tonom gospođa Oštra je dalje nastavila govoriti o važnosti i neumitnosti njenog postojanja, a izlaganje je spretno završila idejom da je baš ona presudna, najbitnija karika ljudskoga života, jer bez nje ljudski rod nikad ne bi mogao napredovati. A bez napretka nema smisla postojanja čovječanstva – ono bi ostalo na životinjskoj
razini pukog preživljavanja i razmnožavanja. Ljepota je strpljivo slušala sve što Pamet ima za reći čekajući da završi svoj dubokoumni monolog. I kad je napokon Pamet prestala govoriti, Ljepota joj uzvrati: „Sve je to točno što ste kazali,
gospođo Oštra, ali, da mene nema ljudi se ne bi mogli ničemu diviti u životu. Sve bi im bilo dosadno, ne bi ih privukla ni Vaša ideja o napretku.”
Tada se u raspravu ubaci lepršava gospođica Sreća Bezbrižna: „Draga gospođo Pameti, Vi ste zaista posebna dama, imate savršenu bistrinu kakvu vjerojatno nijedna od nas nema. A Vi, gospođice Ljepoto, možete što se mene tiče, i dalje smatrati da ste baš Vi najvažnija, no ako bolje pogledate, čovjek bez mene ne bi
znao što je radost, a bez radosti nitko ne želi živjeti. Ima li uopće išta drugo smisla ako čovjek nije radostan? I baš zato kad pokucam na vrata, svi mi otvaraju. Jednostavno je tako. Ljudi uvijek žele da sam u njihovoj blizini.”
„Svašta! Sve su to samo poluistine! Pa kako biste, pobogu, sve to mogle postići bez mene?” odlučno se gromkim glasom nadoveže gospođa Snaga Čvrsta. „Biste li uopće s ljudima mogle razmijeniti svoje misli i ideje, potaknuti taj sjaj u očima o kojem pričate i tu radost? Ja vam svima dajem mogućnost da se pokrenete, da uopće možete živjeti i djelovati! Ja sam prva karika! Tko izgubi mene, izgubio je istinsku volju za životom. Jer, ako je izgubio mene, izgubio je i vas prije neg’ vas je i dobio, drage dame”, obrati se Sreći, Pameti i Ljepoti. „Ja sam kamen temeljac, nema izgradnje bez mene! Ta vaša rasprava je smiješna i nepotrebna.”
Ljepota, Pamet i Sreća su se kratko zamislile nad riječima gospođe Čvrste smišljajući kako da joj odgovore. No, šutnju u naletu prekine gospođica Sloboda Neshvaćena: ”Gospođo Snago Čvrsta, to je sve sasvim jasno što kažete, ali malo
oslobodite stisak! Dajte shvatite! Što čovjeku vrijedi snaga bez slobode? Bez mene je i najsnažniji čovjek samo ptica u kavezu. A što može zarobljena ptica? Tužno pjevati i uzaludno mahati krilima. I koja je svrha svega toga? Bez mene ste i Vi, gospođo Pameti, zarobljena i uzaludna. A vi, drage gospođice”, obrati se Sreći i Ljepoti, „ne biste nikako mogle izraziti sebe. U tom slučaju gospođa Čvrsta bi samo produljivala vašu agoniju kad bih joj dala slobodu da djeluje.”
Sve su dame ostale iznenađene izjavom Slobode. Tada Pamet Oštra, duboko usredotočena na izrečeno, kaže: „Pravo velite, svijet bi bez Vas bio potpuno bez svrhe, gospođice Neshvaćena. Ipak, dopustite da Vam malo razjasnim. Da mene nema, Vi, toga o čemu sada govorite, uopće ne biste bili svjesni”, slavodobitno će Pamet. „Bez mene nijedna od vas ne bi bila svjesna tko je i koja joj je uloga u životu. Gospođica Ljepota Predivna bi bez mene bila samo privid i obmana, gospođica Sreća Bezbrižna ne bi mogla doći ni na čija vrata, a gospođa Snaga Čvrsta bi ostala vjekovima zarobljena u kamenu. Razumijete li o čemu govorim? Mislim da je ovaj razgovor sad već otišao predaleko. Ali, morala sam vam otvoriti oči, drage dame”, pobjednički se zaustavila Pamet.
„Nije istina!” nastavi uporno Snaga, „zar niste čuli kad sam rekla da se ni Vi bez mene ne biste mogli pokrenuti, gospođo Oštra?”
„Ma, razumijem Vas, ali Vi bez mene ne biste znali nikoga i ništa pokrenuti, pa ni sebe, gospođo Čvrsta”, uporno će Pamet.
I dok su se Pamet i Snaga nadmetale koja od njih ima primarnu ulogu u životu te važniju ulogu u ljudskom rodu, Sreća i Ljepota su se nadmudrivale koja pruža više radosti i zadovoljstva čovječanstvu. Tako na Kolodvoru Želja nastade ona nerješiva situacija: Je li starija kokoš ili jaje? Snaga je pod svaku cijenu htjela dominirati nad Pameti i nije nikako popuštala. No, Pamet je bila toliko snalažljiva i rječita da je Snaga još samo nestrpljivo slušala njene precizne i smione izjave. Ipak, to joj je bivalo previše te se, ne mogavši izdržati, odjednom sruči velikom silinom na Pamet da se ona prepala i odjednom zašutjela. Istom zašutješe Ljepota i Sreća. Jedino se Sloboda nije dala smesti. Ona se nije ničega bojala i nije mogla šutjeti bez obzira na posljedice. I baš da će im svima objasniti koliko je uzaludno što se prepiru, jer bez nje ni to ne bi mogle, pogled joj padne na gospođu Dobrotu Poniznu koja je sve vrijeme stajala po strani i slušala njihovu prepirku. Sam pogled na nju obuze je nekim mirom kojeg nije mogla objasniti. Gospođa Dobrota Ponizna se nije htjela miješati u sukobe. Ona je razumjela takve slučajeve. Znala je da bi mogla samo  nastradati u besmislicama njihovog nerazumijevanja. Nije to bio kukavički čin – povukla se, ali nije pobjegla. Uostalom, bila je najstarija, najiskusnija i strpljivo je čekala pravi trenutak da im se obrati. Zahvaljujući Slobodi se i ostvario.
„Gospođo Dobroto Ponizna, imate li hrabrosti uključiti se u nastalu situaciju?” upita je Sloboda Neshvaćena. Istog trena sve se pogledom usmjere na Dobrotu. Ona ih blago pogleda tiho uzdahnuvši prije svojih riječi. „Da mene nema, drage dame, vi bi služile samo sebi”, krene polako Dobrota, „i time bi vaša svrha bila potpuno izgubljena.” Sve su dame širom otvorile oči i uši. Privukao ih je dostojanstven i umirujući ton njenoga glasa. „Da, Ljepoto Predivna, Vaša svrha bila bi potpuno isprazna. Bili biste okrenuti samo prema sebi. Drugi tada ne bi vidjeli u Vama ono što Vi zaista jeste. U njihovim očima ne bi bilo sjaja u kojem bi se Vi mogli vidjeti. Upravo zato sa mnom ostvarujete svrhu svog
postojanja kako bi krasotu mogli dijeliti s drugima.” Zadivljena, gospođica Predivna lagano zadrhti zbog riječi u kojima je prepoznala istinu. Nije imala ništa za dodati već je uz širok osmijeh zanosno pogledala Dobrotu.
„Pameti, moja draga prijateljice, mi se zaista od davnina znamo. Napokon mi se nakon toliko dugo vremena ostvarila želja da budem u društvu tvoje razboritosti i jasnoće. A sada ti moram reći: da mene nema ti bi činila velika zla u tom svijetu napretka. I to napredovanje, zapravo, bilo bi nazadovanje. Samo uz mene tvoja svrha može biti ispunjena u ljudskim stvorenjima. Bez mene ti si hladan nož koji
reže svaku misao, svaku izrečenu ili napisanu riječ koja se tebi ne učini prikladnom, a na kraju bi se upetljala u mrežu vlastitog proturječja. I tako bi skončala dane u svojoj ludosti. Nikome više ne bi mogla ništa suvislo reći. Uništila bi se vlastitim oruđem. Tvoja sposobnost bez mene nije vrijedna postojanja.” I gospođa Pamet Oštra spusti blago pogled kao da se posramila nakon riječi prijateljice. No, brzo se trgne, priđe joj i one se zagrliše.
„Gospođice Srećo Bezbrižna”, nastavi Dobrota „da mene nema Vi biste bili poput neslane šale. Igrali biste se s ljudskim povjerenjem kucajući od jednih do drugih vrata, a kad bi Vam otvorili, ne biste zadugo svakoga usrećili. Prebrzo biste nestajali iz ljudskih života kao što biste se i pojavljivali pa ljudi zbog te nestalnosti više ne bi mogli u Vama vidjeti vrijednost. Tada biste se s vremenom i Vi osjećali beskorisno. Zato sam uvijek s Vama kako biste mogli biti ona istinska, trajna radost ljudima.” I Sreća se osmjehne Dobroti.
„Vi gospođo Snago Čvrsta, ne biste mogli nikome pomoći. Vaša silovita priroda bez mene bi bila rušilačka snaga koja u trenu može uništiti sve do čeg’ dođe, prirodu i sav ljudski rod. Kakva bi bila Vaša svrha da mene nema? Vama sam utočište kroz sva vremena, u svakom Vašem djelovanju, u svakoj borbi za ostvarenje i očuvanje istinskih vrijednosti.” I Snaga se prepoznala u riječima Dobrote te joj se duboko nakloni.
„A Vi, gospođice Slobodo Neshvaćena, Vi ste bez mene kao pustopašna divljina. Vaša nesputanost i hrabrost bile bi zapravo vaša oholost. Činili biste samo ono što Vas zabavlja. Nikada ne biste znali što je Vaša prava svrha da nemate mene koja Vas ograničavam u pretjeranim slobodoljubivim namjerama. Ja sam odgovornost u Vama”, mirno završi Dobrota. I Sloboda srdačno pruži ruku Dobroti.
„A što bih ja bez vas, drage moje?” nastavi nakon kratke stanke. „Baš ništa. Ne bih imala snagu, umijeće, ni slobodu djelovati u ljudima. Ljudi me ne bi prepoznali kao lijepu i radosnu. I tako bih bila potpuno neostvarena. Iako smo gospođa Pamet Oštra i ja stare prijateljice, putevi Sudbine već su nas predugo razdvajali, ali jedna bez druge ne možemo živjeti. I ona i ja to znamo. Baš tako sve mi smo povezane. Gospođa Snaga Čvrsta je naš pokretač, no bez gospođe Pameti Oštre, gospođice Slobode Neshvaćene i mene, njen bi život bio uzaludan.
A bez vas, Ljepoto i Srećo, bez vas bi svako djelovanje u životu bilo gorko kao pelin i teško kao crna zemlja. Vi ste čuvarice životnih zanosa, ljepote i radosti. I ne zaboravite, vas pet ste uvijek sa mnom. Ali, ja sam s vama samo ako se međusobno slažete – u protivnom se povlačim. I
tek kad smo sve složne možemo doživjeti ono najviše, možemo primiti i pružiti Ljubav – najveći poklon Sudbine.”
U taj se tren na Kolodvor Želja spusti s visina blaga, rominjajuća kiša koja je poput dragulja svjetlucala na suncem obasjanim licima dama. Bile su to suze Sudbine koja ih je iz bijelog oblaka cijelo vrijeme promatrala. Zahvalna i duboko dirnuta, nije ih mogla zadržati. Tada su nad velikim raskrižjem pred ulazom u grad, kojem nitko više ne pamti ime, ugledale dugu. I tako doživješe blagoslov najvećeg poklona Sudbine, a ona im otvori novi, sasvim drugačiji put.

Tekst: Anja Lekić

Crtež: Milan Marković