Šumom odjekuje tok-tok-tok, to žuna šalje hitan brzoglas svim stanovnicima šume. Hitan poziv kod starog hrasta na maloj čistini, odzvanja jeka. Slušaju poziv svi od reda i u čudu se ogledavaju, traže uzrok. Susjed susjeda potiho pita zna li što se sprema jer kada je hitno obično bude posebno i životno važno. Skupljaju se tako ispod hrasta i sve jedan drugoga gleda kao da će nešto vidjeti, nešto znati.

Stara sova, već pomalo slabog vida, stiže prva. Nije ni čudo što slabo vidi jer sate i sate, danju i noću stalno zakone mijenja. Treba sve te propise dopuniti, promijeniti, izbaciti kako koja vlast šumom zavlada. Svaka uvijek mijenja zakon po svom, da joj paše ako poželi svoj dom useliti u tuđe dvorište ili dva i više jer sve mora po zakonu biti. Sirota sova često ni prethodne promijene još unijela nije, a nove su već na snazi. Knjiga je njena tako teška da je uskoro nitko nositi neće moći, a razumjeti još manje. Sada desno na jednu granu sjede jer i to treba  biti po zakonu.

Skupio se već oveći broj stanovnika šume i žamore potiho jer nije dobro biti glasan. One glasne obično neka nevolja snađe ubrzo nakon šumskog sabora. Pokušavaju doznati o čemu je riječ, ali običan puk do istine teško dolazi. Čekanje polako unosi nervozu, no znaju to oni glavni koji poziv uputiše za hitan sastanak. Znaju to i zato će čekati još neko vrijeme s isprikom da su imali drugih obaveza. Nitko nikada nije saznao, a nije se ni usudio pitati o tim drugim obavezama pa zato čekaju, čekaju.

Ispod hrasta stoji stari panj koji je isto tako bio veliki hrast nekada, a sada je glavna pozornica za saborska zasjedanja šumska.

Konačno, polako, lijeno dogega se vepar najdužih kljova ove šume. Zaokruži pogledom, podigne obrve visoko i uzdahne neki jedva čujni roktaj, pa sjede.

Za njim vuk, znani Vujo Sivko osmjehom zube pokaže i repom odmahne, kao kad baš moram, eto me pa da vidim tko će imati nešto protiv. Među prisutnima tajac kao da ih i nema. Svi nikom ponikoše.

Kadli veselo uzdignutim repom ušeta između svih pa ravno do pozornice lisica, zvana grofica. Zna ona da je danas njen dan i da je posebna ako ne i najvažnija na ovom sastanku.

Iza nje, jedva vidljiv, sitnim nožicama trči jež. Uzdigao bodlje za svaki slučaj, nije baš da se svima može vjerovati. Njega istina zovu doktor jer kada treba malene cijepiti njegove su bodlje najbolje. Ispitivanje  svih mogućih i nemogućih bolesti radi glavom i perom crni gavran, poznatiji kao, sve znam, koji se smjestio na grani iznad pozornice. I grakne gavran:

„Kra-kra, okupili smo se kako bi nam naš predsjednik objasnio i pojasnio o kojem problemu je riječ u našoj šumi. Gospodine vepre, preuzmite riječ“.

Ustade vepar i onako jak i elegantan s najdužim kljovama još ih malo podigne i obrve isto tako pa zaokruži sve prisutne, a oni svi pogled u svoje noge i čekaju.

Pa započne: „Poštovani građani ove prekrasne šume moje, imamo problem. Nedavno je čuvar šume, jelen velikih rogova, uočio nešto nikada viđeno u ovim prostorima. O čemu se tu radi, najbolje će znati ova trojka; gavran, lisica i jež, pa molim da nam redom iznesu svoja saznanja“.

Malo se natezala ova trojka tko će prvi, a svatko bi. Onda ipak dogovore da će kao struka najprije gavran, za njim lisica i jež.

Grakne gavran ponovno: „U našoj, a ne veprovoj šumi, kako je on rekao, vepar zakroće malo glasnije, no gavran to zanemari i nastavi:“ U našoj šumi ima sve veći broj bolesne čeljadi, a nemamo pojma o čemu je riječ niti što da se radi. Zato molim sve prisutne da se odmaknu jedni od drugih na bar dva metra. Čuli smo da se i kod ljudi nešto dešava pa vas molim da se prestanete kretati po njihovim prostorima, a pogotovo da ne jedete  njihovu hranu dok ne donesemo propis o sprečavanju bolesti. Sada molim lisicu da kao mjerodavna u svim, a posebno u ovim poslovima, iznese svoje viđenje“.

Elegantno repom kao zastavom zavijori i blagim osmjehom, sakrivajući zube koje nije stigla oprati nakon čerupanja ukradene koke, prozbori: „Kao i kolege, još nisam sigurna o čemu je riječ, ali struka radi i vrlo brzo ćemo znati uzrok, a i kako ga spriječiti da se i dalje  šumom širi. Do tada ponašajte se kao i do sada. U slučaju promijene bit ćete pravodobno obaviješteni. Naši inozemni kolege već rade na utvrđivanju uzroka, a i cjepiva za svaki slučaj. Zato je s nama kolega jež koji je u sve upućen pa ako bude potrebno cijepljenje, on će obilaziti od kuće do kuće kako bi svi, apsolutno svi bili na vrijeme cijepljeni. Toliko od mene“.

To reče, namigne ježu i polako se koketirajući vrati na svoje mjesto.

Zatim jež, ni od koga prozvan, ipak prozbori: „Kao što znate iz iskustva, moje su bodlje uvijek spremne i ako bude potrebno znate gdje mi je dom, čekat ću vas“.

Zbunjeno se ogleda i sjede podalje od drugih.

Vepar ponovno podigne obrve, lagano zarokće  pitajući ima li što nejasno? Tišina se spustila na prisutne. Nitko da bi glavu podigao, a kamoli što pitao jer nikad se ne zna ako pitaš hoćeš li živu glavu izvući. Konačno se i stara sova oglasi:

„Još nitko nije spomenuo ni zakon, ni propis, što je s tim? Kako mislite cijepiti stanovnike bez propisa i tko ga treba donijeti? Nemojte da sve bude izvan zakona pa da se sva krivica svali na mene“.

Vepar, lisica, gavran, jež samo se pogledaše i zaključiše: „Mi smo zakon, što tu nije jasno?“ Nakon tih riječi zbor se žurno razbježi glavom bez obzira jer mnogi ogladnješe čekajući kraj, a to baš i nije dobar znak.

Što je bilo dalje treba potražiti u zapisniku kojega je vodila svadljiva svraka zvana Sivka, a da baš nitko to nije znao, osim mene, autora izvještaja.