Sve je počelo jednom pjesmom na blogu, jednim lajkom i porukom:“Prekrasno te čitati“. Poruka obična, onakva kakva se uglavnom čita u mnogim komentarima i koja se lako može prokrijumčariti i ispod nepročitanog teksta. No kada komentari postanu učestali i direktni, kada nisu vezani uzajamnim trgovanjem lajkovima, jer ona je autorica, a on čitatelj, rađa se odnos uzajamnog razumijevanja, poniranja u dušu drugog čovjeka, odmak od stvarnosti, uranjanje u neku novu dimenziju duha, koja liječi dušu srodnošću druge duše, koja u njoj nalazi inspiraciju za pisanje.

On postaje njezino nadahnuće, poticaj za njezina traganja. Ona postaje njegov intiman, nježan dio stvarnosti, odmor od svakodnevice, lijek za užurbanost i površnost života. Tako, protokom vremena, nastaju fini lirski zapisi, lijepe riječi koje njemu trebaju da na trenutak iskoči iz rutine i koje njoj trebaju da ublaže osamljenost srca. Tako nastaje Rukopis, koji oboje pišu srcem, a svoje zapise pohranjuju u malu, zajedničku duhovnu škrinjicu. Godinama se na najljepši način daju jedno drugome, širom su otvorili vrata svoje intime, ali pravi, materijalni, realni svijet ostaje za njih zatvoren. Iako su nježni osjećaji uzajamni, postoji bojazan od susreta. Ne samo zato što u svijetu punom pravila i zabrana nema mjesta za nježno prijateljstvo mlađeg čovjeka i zrele žene, nego i zbog strepnje da bi se u direktnom dodiru sve lijepo, sanjivo i imaginarno što su stvorili, moglo raspršiti i nestati.

„Rukopis“ nije samo nadahnuta lirska proza nastala na jednom blogu. To je svojevrstan roman o jednom lijepom prijateljstvu i zatomljenoj ljubavi koja je zatvorena u malu, imaginarnu škrinjicu lijepe književnosti.

Marija Juračić, prof.