U  biografiji Željke Kahlik pročitala sam da je stihove počela pisati u zrelim godinama i to nakon trauma glave pa se pitam, nije li te traume sredila sama sudbina, lucidno i namjerno  kako bi je natjerala da oslobodi svoj poetski potencijal i da nas daruje stihom . Sama je rekla da joj stihovi stižu niotkuda. Događa joj se proces koji je neobjašnjiv, tajanstven, onaj u kojem vriju emocije, riječi se stapaju s ljepotom, proces koji nazivamo inspiracijom.

Rođena u Slavoniji, u Suhopolju, gotovo cijeli život provodi u Zagrebu, ali putuje, stalno putuje, a njezini koferi osim potrebnih krpica, nose i stihove.

Prvu zbirku poezije „Sve je ljubav“ objavila je u ediciji Udruge umjetnika „Vjekoslav Majer“ 2009. godine.

Njezina urednica i recenzentica Ljiljana Šiljak napisala je:

„Kvaliteta je knjige u tome koliko se možemo u njoj naći. Poezija je specifična po tome što traži izuzetan emocionalni angažman. Pronaći se u nečijim tuđim mislima, osjećajima, razmišljanjima,uspomenama za nas znači olakšanje boli, nježniji pristup razglabanju sebe. Svatko od nas ima osjećaj da je pjesmu lako napisati, a zapravo i je, jer većina pjesama je u neku ruku naš dnevnik. Samo, naći onu iskrenost koju će drugi razumjeti i priznati nije lako.“*

 

Kako Antonija u naslovu zbirke sugerira – sve je ljubav, tako se ta ljubav snažno izražava pjesmama, svejedno pjeva li poetesa o svojoj Slavoniji, dunjama njezina bake,običnom nedjeljnom jutru, mirisu kolača za Uskršnje jutro ili o ljubavnoj čežnji, samoći, radosti, nadi, letu leptira, jer- sve je ljubav, sve je ljubav.

Osjetio je to i Ivan Lerotić koji je u Osvrtu na knjigu napisao:

„Život se sastoji, bezgrešno, od mimoiđenih ljubavi.

Očekujemo ljubav, onu što podaruje trenutak „fluida“, nedokučeno, a zapaljivo kao strast za neostvarivim, propuštenim,nedohvatnim vilinskim konjicem kroz dalekovid polukruga duge.“**

Uživajmo u stihovima Antonije Željke Kahlik

/Ne bacaj ljubav/

Čuje se lavež,

Noć tamom obavija

Vrtove.

Na ponekom prozoru

Još svjetlo gori

A u meni neki glas,

Opominje, govori;

Još nisu kasni sati,

Sa krive staze se vrati.

Još možeš stati

Zašto ljubav želiš

U bescjenje dati?!

Dilema

Gledaš me

Kao da pitaš,

A šutiš.

Ljubiš me

Kao da skitaš,

A žudiš.

Tražiš me

Kao da

Ne želiš sreću.

Zoveš me

Jer znaš

Da ljubim te,

I poziv tvoj

Odbiti nikada

Neću.

Ljiljana Šiljak: Snaga, ljubav, život*

Ivan Lerotić: Poetski zanos**

Marija Juračić, prof.