Rođen u Zagrebu 27. travnja 1900. u Streljačkoj ulici na Tuškancu, Majer se svojom prozom i poezijom javlja neposredno nakon prvog svjetskog rata. U tom razdoblju, premreženom različitim literarnim koncepcijskim smjernicama, te estetičkim idealom Hrvatske mlade lirike, Majer svoju lirsku intimu oblikuje u duhu hrvatske moderne s obilježjima Matoševe izražajne škole. Vrlo brzo okreće se suvremenoj stvarnosti rodnog mu grada, ali  njegova najpoznatija djela ostaju vezana uz Matoša, što nikako ne umanjuje njegovo umjetničko stvaranje.  Književnu djelatnost započinje kao izraziti liričar da bi tek kasnije pisao prozu. Prvu pjesmu „Dan“ objavljuje 1919. godine, a prvu zbirku pjesama „Lirika“ 1924. godine, bez osobitih izražajnih iznenađenja. 1934. izdaje zbirku pjesama „Pjesme zabrinutog Evropejca“.  U Zagrebu pokreće nekoliko književnih revija. Godine 1923. u suradnji sa Cesarićem uređuje list „Ozon“, 1924. pokreće Literaturu, a 1926. Antenu. Sve su te revije uglavnom bile kratkog vijeka, ali su njegovi suradnici kasnije postali afirmirana književna imena: Cesarić, Batušić, Alfirević, Perković, Šimić. Surađivao je s urednicima časopisa: „Vijenac“, „Suvremenik“, „Hrvatska Revija“, a nakon drugog svjetskog rata objavljuje u Vjesniku, Književnim novinama, Forumu…

Godine 1928. Majer napušta Zagreb i odlazi u Beč. Tamo ga, kao i Matoša, ljubav prema domovini i voljenom Zagrebu tjera nostalgično pisati o starim gornjogradskim krovovima i plinskoj lanterni na Griču.

PLINSKA LANTERNA NA GRIČU

Tu sam lanterna plinska,
Već starinska.
Poda mnom još je Matoš stajao I nad tim gradom zdvajao i kleo.
Snijeg je po njegovom raglanu meo.
Često bi kunuć nestao u noći
A ja bih se tiho smješkala
Jer znala sam: on će opet doći
I dugo stajati tu
Tako da mu se katkada cipele Već primrzle k tlu.

A jutrom kada bih se smreškala I ugasla
Poda mnom grad bi ležao crven i tih;
Tad nisam znala dal’ zora krvari Po brijegu
Ili je Matoš izgubio stih po stih Na snijegu.

Nato je došao rat.
Cio dan su iz grada glazbe ječale.
Kako su tužno među mojim staklima Zvečale trompete!
Babe sa Griča poda mnom su stajale,
Suze brisale i zdvajale I prema Italiji zurile.
I mnoge koji poda mnom su bili
Nisam nikad više vidjela.
Sada im štakor prolazi kroz grudi.
Tada sam se prvi puta
Zastidjela ljudi.

A nakon rata
Mnogo je debele gospode poda mnom prošlo
Tustoga i crvenog vrata, ali i lica na kojima spava glad.
Da, mnogo je toga novog došlo u taj grad, pa znam:
I mene će netko da makne
I kad me se ruka montera takne
Zabrenčat ću još zadnji puta muklo.
Tad znajte: to je moje staro i pošteno srce
Za Gričem puklo. Tu sam lanterna plinska: starinska, starinska.

Boraveći u Beču, upoznaje  modernu književnost i umjetnički život Europe te uglavnom piše na njemačkom jeziku. To nikako ne umanjuje Majerov značaj jer živeći u Beču nastoji austrijsku javnost upoznati s dosezima i rezultatima hrvatske književnosti. Na taj je način postao posrednik između austrijske i hrvatske literature. S obzirom da je bio član redakcije bečke književne revije „Das Blaue Heft“, pisao je članke i držao predavanja o suvremenoj hrvatskoj književnosti na književnim večerima u bečkoj dvorani Uranije 1936. godine. No već godinu kasnije, kao zabrinuti Europejac ispred grmljavine rata, vraća se kući u svoj tihi, stari banski Grič. Predaje se boemskom načinu života i intenzivnom književnom radu.

Nazivaju ga  najradoznalijim šetačem Zagreba. Temeljit poticaj za stvaranje skupljao je vizualno upijajući starinsku dušu svoga grada. Nezaboravna je njegova ljubav prema starom, kraljevskom, banskom Griču. U svoja je djela unosio poetski ugođaj gričkih gorica. Kao da se u tom dijelu grada susreću lirski dah prošlosti i atmosfera kulturnih zbivanja nacionalnog središta. On riječima slika kamene svece uzidane u stijene crkvi, stara pročelja, trak žutog svjetla plinske svjetiljke među drvoredima. Osluškuje romor kiše po starim zagrebačkim krovovima i tišinu potkrovnih podstanarskih soba. U sumračju snježnog dana zamišlja Matoša kako odlazeći od Matejne ili Dobre Mamice (kavane na Griču) zastajkuje ispod plinske svjetiljke zamišljen, zagubljen u svojim mislima nakon stekliških prepirki (staleških prepirki). Bila su to burna i teška vremena u pokušaju ostvarenja nacionalne književnosti.

Majer je svojim radom oblikovao sentimentalne motive prošlosti i suvremeni živahni ritam velegrada. I Šenoa i Matoš i Krleža su u svom stvaranju zahvatili određene staleže, a Majer je imao svoju sirotinju iz predgrađa. Njegovo neumorno kretanje gradom unosio je u svoje stvaranje dajući posebnu notu gradu i njegovom previranju. Poslijeratna životna situacija je Majeru davala dovoljno motiva i izazova za njegove lirsko izražavanje, jednako kao i za eseje o sirotinji iz predgrađa, tuberkuloznim stanovnicima podrumskih i tavanskih stanova, ruševnih kućeraka u predgrađu, ljudima bez posla i nade, praljama i dvorkinjama u vječnom strahu od gubika posla. Gotovo sve što se u gradu micalo ili mjesecima ostalo nedirnuto, Majeru je bila slika za novu pjesmu ili novu priču. Zbog  zaljubljenosti u voljeni grad, zbog osjećaja za najugroženije, kako za ljude tako i za zgrade, za trošnost ulica, malodušnost i bolesti stanovnika grada, Majera često proglašavaju  najzagrebačkijim književnikom. Malo se spominje da su dvije kavane njemu u čast dobile ime, a to su: „Tingltangl“ i „Lojzekova Klet“.  Jednakom je snagom znao iz gotovo nebitnih stvari i događaja izdvojiti ljepotu.

Sva previranja u poslijeratnom gradu bila su esencijalni izvor Majerovog stvaralaštva. Svijet u kojem je živio i koji ga je okruživao doživljavao je cijelim srcem, pun sućuti za one na marginama društva. Važno je ne zaboraviti da je Majer proživio oba svjetska rata i da je izvor njegovog stvaralaštva upravo bijeda koju su ratovi ostavili iza sebe, no pun sućuti pronalazio je te male tragove ljepote u svemu i o njima pišući pokušavao je raspoložiti duh naroda. Njegovi suvremenici su ga nazivali plahim i finim gospodinom jer u stalnim šetnjama gradom uvijek je nosio osmjeh na licu izražavajući neposrednost i iskrenu ljubav prema sirotinji. Njegovo socijalno nadahnuće je bilo vidljivo u pisanju o onima na margini društva iako to nije uspjelo promijeniti stanje istih. Iako se za njega govori da nije umjetnički uspio dosegnuti Šimića ili Cesarića,  njegovi osjećaji i osobni stav prema sirotinji su izrazito ljudski, puni topline i bolne istine.

Kao zagrebačko dijete, Majer je proglašavan izrazito zagrebačkim urbanim pjesnikom. Kao veliki romantičar, zatečen tehnokracijom i vrevom poslijeratnog grada, spas je nalazio u dugim šetnjama, što se u njegovoj poeziji odrazilo u vedrini krajolika, zagušljivim kavanama, kišom opranim krovovima, slabo osvjetljenim mansardama…

U pomalo dikensovskoj maniri, kako piše Nedjeljko Mihanović u svom osvrtu o Majerovom životu i stvaranju, Majer vrlo plastično niže svakodnevne događaje, duhovita zapažanja, što čitatelju uvelike olakšava približiti vrijeme u kojem je Majer živio. Majerovi feljtoni su živi, impresivni, a ponekad ta impresija bude jednako korištena i u poeziji.

S obzirom na ogroman opus koji je Majer ostavio čitateljima, važno je spomenuti:

– Dnevnik malog Perice po kojem je snimljen film Tko pjeva zlo ne misli
– Život puža (roman)
– Dnevnik Očenašeka (roman)
– Pepić – Svirač i svijet

 Poznat i prozvan najzagrebačkijim književnikom punu promociju je dobio sedamdesetih godina prošlog stoljeća, posebno svojim feljtonima I. i II.

– Zagrebači cinkuš
– Zagrebački prijatelji zvjezdanog neba
– Oko zdenca života
– Zagrebačka dvorišta u suncu i sjeni
– Koturaljke, kina, antikvarijati
– Maestro Zajc, gatalica, Gornji grad
– Feljton o jeseni
– Zagreb u suncu i sjeni…

U tim feljtonima opisuje grad i događanja u njemu, a napose na Gornjem gradu. U njima je Majer opisivao stanovnike i zanimljivosti, primjerice ulične svirače. Oni bi obilazili dvorišta Gornjeg grada, svirali i pjevali, a ako je tko od stanara bio doma,  udijelio bi im nešto sitno. Majer  spominje i ljude koji su dolazili iz okolice Zagreba s tačkama punim pijeska s rijeke Save. Prolazeći ulicama i ulazeći u dvorišta vikali bi: „ Peska, belega peskov“ i domaćice su tada kupovale pijesak za ribanje podova i čišćenje srebrnine. Nadalje iz Majerovih feljtona saznajemo i o zagrebačkom cinkušu. Kao neki drugi gradovi koji imaju svoja zvona, tako je i Zagreb imao svoje zvono, cinkuš, koje je ljeti najavljivalo zatvaranje gradskih vrata u deset sati navečer, a zimi u devet. Kako Majer piše u feljtonu „Zagrebački cinkuš“, preko tristo godina je zvono opominjalo sve koji su se u gostionicama predugo zadržali. Svojim stalnim šetnjama gradom, Majer se nije isključivo posvetio samo Gornjem gradu. Promatra ljude koji dolaze do Zdenca života ispred Hrvatskog narodnog kazališta i njihov odnos prema tom remek djelu. Svakog će čitatelja oduševiti Majerovo razmišljanje i viđenje običnog života jednog grada.

Što reći o poeziji Vjekoslava Majera? Ponovno u njoj pronalazimo sve ono svakodnevno, sve što pjesnik svojim osjetilima prati, vidi, čuje. Ponovno su u njegovim pjesmama grad, priroda, stanovnici grada, trenutna opijenost ljepotom neba, zimskog ugođaja ili promišljanje o sreći i nesreći. Izdvojila bih jednu strofu iz pjesme

Ljudi među metalima

Mjesec visoko pokraj tornja prođe.
Kadikad zvijezda posve blizu dođe, ali se brzo vraća miru i snima.
Spava golema banka; ne rade peći.
Čuvar šeta hladnim prostorima.
Ključevi zveče.
Ovo je tamnica novca.
O, novac, čovječanstva nesreća!
Spava golema banka, a nad njom visoko zvjezdano nebo!
Mir! I svesreća!

Majer jednako posvećuje svoju pjesmu siromahu, plinskoj lanterni, uličnom sviraču,  Bogu ili  bravaru. U pjesmi “Bog” krasni su stihovi:

O, samo tvoje ime vječno nad nama zlati,
a moje uboge rime samo su mala, prosjačka djeca
što dršću od zime na stubama ispred tvojih vrati.
.

A u pjesmi “Umjetni bravari” piše:

Kako su divna kovana vrata na pročelju stare zgrade,
proljetno sunce na njima titra i blista,
a breza za vratima stidljivo već lista.
.

Lutajući svakodnevno  Gornjim gradom, opjevao je ulice, crkve, trgove, kuće tog dijela grada. Jedan od najpoznatijih trgova na Gornjem gradu je svakako Trg svetog Marka pa o njemu piše u pjesmi “Trg svetog Marka”.
.

Pod snijegom spava crkva, kuće, trg
tišina vlada ove noći cijele
neumorno pahulje su bijele
iz svoda tekle što bje crn i mrk,
ko lice našeg seljačkoga kralja Matije Gupca.
Vječan mu je lik.
I kad se bura Gornjim gradom valja,
ne čuješ li posljednji mu krik!
.

Kako su polako nestajale one stare kavane, tako su nestala i stara kina. O tim starim kinima napisao je pjesmu koja u isto vrijeme govori o prolaznosti svega i o tuzi za tim vremenima.
.

Stara zagrebačka kina
.

Stara zagrebačka kina!
Davno je već bilo to.
Kada ispred svakog čina
Glasovir je sviro zlo.

A sa platna cerio se
S revolverom Fantomas.
A Psylander vjerio se
S groficom u zadnji čas.

Stara zagrebačka kina!
Neka ova je tercina mjesto vijenca na vas grob.
Svijet je posto razvalina.
Divna je bila tvoja tmina, stari, davni bioskop.

Moja bogatstva

            .

Mnogo sam boja raspoklanjao, mnogo svjetala postavio u mraku
I mnogo zvukova izvabio glazbalu duše.
Mnoge sam valove zaljuljao i poslao ljudima.
Stavio sam ruku na srce biljaka i osjetio kako ono kuca.
Spokojno i mirno.
Sabrano i mudro.
I približio sam svoje srce posve biljkama, i sada i ono
zajedno s njihovim srcima kuca zadovoljno i sneno.
I stvara bogatstva koja dijelim ljudima.
Dijelim objeručke i smiješim se.
A ruke mi postaju sve srebrnije, kao da iz njih izlazi mjesečina.
Tiho, posve tiho teče u svijet.
.

Nježna, sanjarska je ova pjesma, puna zanosa ljepotom cvijeća, mirisima kojih je posvuda bilo u dvorištima, po balkonima gornjogradskih kuća, a koje su privlačile i svojom vanjštinom kao i uređenim haustorima i malim cvjetnim gredicama u samim dvorištima. Jednaku ljepotu nalazio je u zelenim i cvjetnim parkovima samog grada.
U tim se parkovima pjesnik često susretao sa cikom i veseljem djece i nije izostavio niti pjesme za djecu. Uglavnom, najpoznatija je i često recitirana:
.

Zeko u kavani
.

Sjedi zeko u kavani  i novine čita.
Bolje da je tu u toplom,  nego da se skita.
Traži zeko, svuda traži  ne piše li nešto  o zeki i zečićima  kako skaču vješto.
Svu je štampu pregledao  dvaput od početka,  no o zečjem divnom svijetu  nigdje niti retka.
Rasrđeno zovnu “Platit!”
Na kelnera planu:  “Više nikad neću svratit u ovu kavanu!”
.

Viđao je Majer mnogo sirotinje gradske, u prigradskim nastambama, u oronulim kućama i kućercima i nije rijetko njegovo osvrtanje, bilo u prozi, bilo u poeziji.
.

Nagradu za životno djelo dobio je 1969. godine. Unatoč pridjevu da je najzagrebačkiji književnik, Vjekoslav Majer u Zagrebu nema svoju ulicu, tek tamo preko Save južno od jezera Bundek zeleni se park u spomen na Vjekoslava Majera zagrebačkog feljtoniste i zaljubljenika u rodni grad, a posebno u zagrebački Gornji grad. Majer  je umro 4. prosinca 1975. godine. Grob mu je na poznatom gradskom groblju Mirogoj.
.

 

Korištena građa:
.

 Nedjeljko Mihanović „Portreti i eseji o hrvatskim piscima“
Vjekoslav Majer „Proza“  I. i II. Vjekoslav Majer: „Lirika“