Iako je povijesno – kriminalistički roman Marije Juračić,  objavljen 2014. godine, “Ljubav u Pompejima“  prvenstveno zabavan, on je fragmentarno i poučan te pokazuje kako snažna veza može postojati između prirodnih znanosti i književnosti, koja u tom slučaju slijedi Horacijev princip  dulce et utile. 

Mnogi teoretičari proučavaju vezu književnosti i prirodnih znanosti, vezu književnosti i tehnologije, jer književnost je ta koja naoko suhoparne teme čini zanimljivima, daje im živost i privlačnost svakidašnjeg života, kada se egzaktni jezik znanosti pretvara u poetski jezik književnosti i kada se fragment znanosti fino provuče kroz sustav cjeline. Ovih nekoliko ulomaka pokazuje kako  neke znanstvene spoznaje i dostignuća današnje tehnologije mogu postati zanimljiv književni tekst.

***

Čula je za Pompeje. Svaki student arheologije morao je čuti za njih. Razvijen antički grad nestao u pepelu i užarenom kamenju vulkana.  Ako se ne vara, 79. godine naše ere je Vezuv eruptirao. Eksplodirao je kao boca šampanjca. U zrak je odletio čep krutog materijala koji ga je zatvarao, a zatim se iz kratera propeo stup dima i užarene lave visok dvadesetak kilometara. Mora da je prasak bio zaglušujući. Uništeno je bilo sve u radijusu od sedamdeset kilometara. I ono što  danas djeluje smiješno i ironično je činjenica da se malac uzjogunio odmah nakon Vulkanalija, svečanosti priređene u njegovu čast.

„Očito mu se nije svidjelo što su mu Pompejci priredili“, pomislila je i uključila računalo da potraži još neke činjenice o Pompejima.

Pronašla je podatak da je grad pod vulkanskim materijalom ostao zaboravljen tisuću i šest stotina godina dok nije slučajno pronađena pločica s njegovim imenom. Onda je počelo njegovo, uglavnom divlje, sporadično i nasumično otkopavanje. Nađeno je mnogo nakita, zlata, slika, nešto je prijavljeno i klasificirano, pohranjeno u muzeje i sačuvano, a nešto je nestalo u privatnim džepovima i zbirkama. Navalili su stručnjaci i avanturisti, dobronamjerni i kradljivci kao na Eldorado. A i bio je to Eldorado, neiscrpna škrinja s blagom…

***

“Prema javljanju detektora metala napravio sam mogući crtež građevine i ako je točan, lakše će se otkopavati,“ rekao je mirno i otvorio mapu da Horvatu pokaže crtež. Objašnjavao je profesoru da se, izgleda, radi o većoj građevini, možda nekom hramu ili palači.

“Uskoro nam stiže novi laserski skener“, rekao je Horvat.

“Omogućit će nam da dobijemo trodimenzionalnu, virtualnu sliku građevine. Ta tehnologija je toliko savršena da mi je samo zbog nje žao što sam toliko star pa je neću moći dugo upotrebljavati.“

“Zar zaista tako duboko vidi pod zemlju?“ raspitivala se Area znatiželjno, “nema više romantike u našem poslu.“

Apon je okrećući stranice uredno nacrtanih crteža odgovorio umjesto profesora:

“Ne samo da vidi pod zemlju, nego otkriva i sve tajne gradnje. Ništa ne može ostati zakamuflirano, prekriveno trikom koji stvara iluziju. Laser virtualno „očisti“ gornje slojeve i sve naknadno nanesene ukrase pa možeš rekonstruirati kako je gradnja nastajala, ulaziš u strukturu građevine, u njeno srce. Tek kada smo počeli koristiti laserski skener, mogli smo razumjeti konstrukciju građevine i objasniti kako kupolu, tešku sedamsto tona, mogu držati dva reda običnih cigala.“

“Poznata ti je katedrala sv. Pavla u Londonu i kako nas je dugo intrigirala njezina kupola“, obratio se Apon izravno Arei.

„Divili smo se i nismo znali tajnu njezine konstrukcije. Sada znamo. Sada vidimo stupove koji je drže i vidimo kako je spretna iluzija zavaravala naše oko. Da, možda je romantizam arhitekture završio uvođenjem nove tehnologije.“

***

Danas se za stolom vodila diskusija o zlatnom rezu. Area je mnogo znala o tom pojmu, znala je da  matematički phi zlatnog broja iznosi 1,618 i da ga nalazimo u umjetnosti i prirodi. Zvali su ga savršenim skladom i zlatnim omjerom. Javlja se u rasporedu listova na stabljici,  latica na cvjetovima,  sjemenki na biljkama poput suncokreta, na češerima crnogorice, na kućici puža. Uočljiv je kod životinja i čovjeka u omjeru pojedinih dijelova tijela, u strukturi DNA… Predstavlja savršenstvo u  slikarstvu, glazbi, arhitekturi. Area ga je nazivala božjim brojem.

“Crkva Norte Damme u Parizu je sagrađena prema tom omjeru“, govorio je Salvo oduševljeno,“ i zato je doživljavamo tako harmoničnom, tako skladnom. Osnovni geometrijski likovi su zlatni trokut i zlatni pravokutnik. Kada ih prema pravilu zlatnog reza umanjujemo i povezujemo, iz njih nastaje zlatna spirala, simbol dinamike u svemiru. Naime, već je odavno dokazano da se svemirska tijela kreću oblikom spirale zlatnog reza. Svemir je produkt apsolutnog uma.“

Elze se uključila u raspravu svojim mirnim, čvrstim, autoritativnim glasom.

“To je znao i Leonardo. Sjetite se samo njegovog čovjeka zatvorenog u kvadrat i savršeni krug. Mislim da je on prvi upotrijebio izraz zlatni rez.“

“Da“, uključila se Area, „ on je u sve to unio dinamiku pokreta i na taj način uspio kvadrirati kružnicu.“

“Kvadratura kruga“, izustio je Maks zagledan u daljinu paleći svoju dugu, mirišljavu cigaru.

Vidjevši da Boris Natinski sjedi zamišljen i šutke u svojoj krupnoj šaci okreće šalicu, a želeći ga raspoložiti, Area ga je direktno pitala:“ Što vi, Borise, kažete? Nije li Vitruvijev čovjek dokaz sklada, harmonije i božje kreacije?“

Boris ju je pogledao nekako odsutno i rekao:“ Oprosti, ali nisam raspoložen za raspravu.“

Okrenuo je glavu od Aree dajući joj tako do znanja da njega ta diskusija ne zanima.

.

Mihovila Pasarić Walner

.

Naslov: Ljubav u Pompejima
Autor: Marija Juračić
Broj stranica: 138
Nakladnik: REDAK
Godina izdanja: 2014.
ISBN: 978-953-336-138-3