Popit će se čaša dvije pjenušca. A uz ručak dobre želje, puno smijeha. Nešto slatko nakon svega. Pa još jednu zapisat ću recku na uzglavlju životne postelje. fotografija: Tonka 02.06.2015.
Arhiva > Tonka
Zvono
Umjesto crkvenog zvona gavran zakriješti sa starog hrasta i znam vrijeme je. Ustati valja, ali neka, još malo, još minuta, dvije, tek toliko da prevarim misli kako će danas biti drukčije, iako znam neće. Zvono, crkveno zvono zazvonit će jednom, ali tada umjesto mene drugi će slušati. Ustati valja. 30.05.2015.
Kruženje
U izmaglici sjećanja tračak svjesnosti pronalazi put u dodiru s novim danom. Možda su snovi vukovi što proždiru mladunčad namjerno? Pojavljuje se intrigantna misao, a onda kao trudnica pred prvi porod tražim odgovor na nepoznato u čudnoj nesigurnosti znajući da je kolebanje uvijek pogibeljno, ali što činiti kada su snage na izmaku? Sunce ponovo obasjava […]
Od iskona
To nisi ti, govore prijatelji zbunjeno. Od kuda te misli, gdje si zalutala, propitkuju? Kako da im objasnim kada ni sama ne razumijem? Misli se roje, same dolaze i prolaze, trag ostavljaju. Ostavljaju trag svog prolaska kroz riječi, kroz stihove. Nisu to nagovještaji, nisu prijetnje, mislim ni zbilja nije i ni malo me ne plaše. […]
Kao molitva
Rominja dan, turobno siv i gotovo tih. Ptice spavaju sakrivene u krošnjama i tek poneka preleti hrabro između kišnih kapi. Usud nam je isti u pokušaju krenuti dalje. Možda su moja krila onemoćala, mislim, možda samo odmor trebaju prije uzleta? Tješim se da to turobnost dana ispisuje jer nisam ja ptica i dom me od […]
Kob
Postoji ono vrijeme između tame i svjetla kada misli iz sanja u zbilju kreću. Pomicanje je kao prvi nesigurni korak, kao bauljanje kroz gustu travu. U tom nemjerljivom trenutku zgromi me misao na beskrajnu tamu. Pokušaj dohvatiti svjetlo postaje cilj i nemoguća misija u isto vrijeme. Svako stanje ima izlaz i ja znam da će […]
Glista
Nisi ovdje i ne sudi moje misli. One dolaze kao usud neželjeni bez najave, gotovo zlurado. Zaprepaštenje i čuđenje nemoć hrane. I nije to strah, i nije zabrinutost, ne nije, to zlokobnost lice svoje kazuje tišinom. Širom otvaram prozor, udišem, čekam. Što ili koga čekam, ne pitam. U vrtu čavrljaju kosovi iznad jedne gliste. […]
Nemir
Kao uzdignuti prst u zraku, opominje. Stvara nemir, podrhtava nutrinom i lagano klizi od vrata niz leđa. Čekanje neminovnog. Tog trenutka odabir potvrđuje, a nije svjesno pristajanje, ne nije. Vjeđe sklopljene zbog skrivanja, kao bijeg pred nepoznatim. Još ne shvaćam čemu bijeg kada su Kosci uvijek brži? 18.05.2015.
Trenutak istine
Žvrgoljenje dan već pozdravlja, a zora još se plavi. Ostajem u polutami sasvim tiha. Glazbu bez nota, bez glazbala, upijam kao jutarnji pozdrav. Uskoro će kakofonija krenuti i sva ta ljepota nestat će u čas. 17.05.2015.
Astapovo
Tugaljivo se budi dan i ja jednako tako. Ostati sakrivena, u polutami toplih pokrivača od dana, od moranja, misao je kao munja. Sve je varkom zapisano, trenutak rađanja trenutak odlaska, ako je umiranje odlazak. Planirane stanice poznate ostaju, tek jedna ta jedna zauvijek nepoznata, Astapovo. Moje Astapovo negdje čeka taj posljednji vlak, a ja u […]
