Bilo je jučer ili dan prije Više ni u što nije sigurna
Arhiva > Tonka
Tišina utočišta
Mogla bih ti reći jednostavno i lako, A istina da li bi bila stvarno Dok riječi klize, a misli lelujaju? Mogla bih ti reći sve što očekuješ
Moja su ljeta bila drukčija
Ta su ljeta bila drukčija, moja ljeta slavonska, moji mirisi sela usred ravnice gdje se prašina kovitlala zrakom iza svakog konjskog kopita. Ta su ljeta bila puna strepnje i molitve kada bi se oblaci od Mađarske ili iz „babinog kuta“ počeli skupljati mrmljajući, a na poljima su se ljuljale zlatne glave žitorodne tik pred žetvu.
Molim za mir
Jutro me ponovo strahom budi. Kao da se i sama boji kuća zaškripi, zadrhti i zvuk potmuli iz podzemlja se javi. Razmišljam o krhkosti svega što život čini. Negdje u utrobi ove male plave kugle što prostranstvom svemira lebdi palucaju užareni jezici zarobljeni od postanka.
Vjerujem
Nosim to u sebi skriveno Nevidljivo jutru što moje Buđenje čeka znatiželjno Nosim kao zaštitu Darovanu mi bez zasluge I misao me razveseli Što novi stih rodi Osmjehom Dobro je Vjerujem
Pred izbore
Govorili su sasvim ozbiljno „Ne deri oblake nosom“ Kako sjajno rečeno onda Dok još ni razumjela Poantu nisam, Kako istinito shvatih Puno kasnije Kad vidjeh Koliki su nosovi Ostali tamo zakačeni Za neki oblak što Samo u njihove skute Daždi obiljem. Pa se sada često pitam Treba li izreku mijenjati? 08.06.2020.
Pod orahom
Dugo su čekali, pogledavali u nebo, sakrivali se u gustu sjenu starog oraha tražeći malo osvježenja, a onda se niotkuda izlilo. Nebo je bilo i dalje plavo samo je taj jedan oblak visio iznad oraha i zalijevao ga gotovo nježno. Nijemi od zatečenosti slušali su šuštanje kišnih kapi u krošnji.
