Crvkut ptica ušutkan snagom zime Utkan u čudesno bijelu šaru mraza Na prozorskom oknu moje sobe Do ulice koja graniči s beskrajem Širine i tišine Nesan vlada u zakutcima srca No nema straha od prikaza me štiti ljubav prema pticama
Arhiva > boba grljusic
Grijeh je njihov
Šaputali su o njoj kako je već dugo ne viđaju na mjestima na kojima je običavala biti sama i daleka . Načula sam kako se potajno opija te izbjegava dan i ljude. Takvu je vidjela nisam , grijeh neka bude na duši dokonih. No znam. Ona je samo skrivala riječi u šutnju dok nije sasvim […]
Dok piše pjesmu
Njega nije nikad držalo mjesto premošćavao je vrijeme hodajući za vlastitim mislima tražeći onu koja nedostaje a koja bi dokamenila pjesmu zanemoćao predah bi nalazio u dvoru crkve u zatišju između dvije mise s prijateljem po peru dok su polako ispijali čaj grickajući po malu kocku šećera obrazlažući usput jedan drugomu poveznicu između filozofije,biologije i […]
Sumorno je kišilo
U predvečerje je padala neka uporna kiša,ostavljajući znakove u nekoj otužnoj oker boji. Utrnula je svjetlo ,ukrala mi vidokrug i zadihala dan. Nije mi bilo do sna , nije mi bilo do čitanja niti do pisanja . Dopustih vremenu neka me nosi a ono krenu unazad . Unazad do beskraja a u beskraju toliko […]
Dodir
Trepavice,lubenice Voliš li me Ne traži ne pita Neću ti reći običnom riječi Ni praznom Ni punom Niti je malo Niti je više Kad te dodirnem Tijelom Rukom Nećeš me pitati više Sve ćeš znati Sama Odgovori i pitanja bit će Bez reda poredani Ipak nama izgovoreni „DODIRI“ tiskano u srpnju 2008
Bijela noć
Ne može se uhvatiti vrijeme niti se mogu zatomiti želje znajući to nekako ispod kože miruješ vodeći sam sebe ulicama u hodu kroteći misli koje divlje vrcaju poput neke male prolazna boljke iznenadi te opetovana potreba za bučnom svađom sa stvarnošću mada znaš koliko je gluha i slijepa i silno opaka odustaješ i zaželiš samo […]
Nespokoj
Ne hrani riječju praznom moj nespokoj to umijem sama ti nemaš snage poreći zvijezdu padalicu I tu riječ rugalicu kako bih mirom mirovala
Čeznuće
Tri puta po sedam godina traje čežnja lipe i brijesta neumorno pružaju grane jedno prema drugome ne bi li se splele prije no što dođe drvosječa
Rađanje pjesme
Čudo je kako me namisli ne ostavljaju na miru poput koštica ploda koja negdje u nutrini u dubini bubri klija kao lažni trudovi žene najavljuje porod pjesme i trešnjin cvijet u oku
Samosvojna
Dan se vukao dozlaboga sporo pružajući mogućnost naoru misli činilo me to teškom nepokretnom i tugaljivom valjalo se spašavati iz tog debelog blata to je jedan dan a svi drugi dolaze u nizu kao razigrana djeca u ulici širokoj i toploj posežem za tajnim smijem se s njima u usputnom sretanju sasvim spremna na neki […]
