Dvadesetog dana listopada jesen kaplje zlaćano
Arhiva > boba grljusic
Snatrenje
Tijelo mi nema oslonac na opipljivom sigurna sam svejedno dok snatrim prikrada mi se dan u kojem će me naći dobro baš mene nitko neće i ne mora vjerovati u snatrenju ima nešto mnogostruko lijepo srećom se čudim oku koje vidi i srcu koje ćuti a ovdje nema nikog osim mene
Noć i dan
U lijevom oku joj sunce bijeli dan nije došla na vrijeme nije desno joj oko zasuzilo u sjeni trepavice noć crna još u njemu je
Siromašni a nadprosječno sretni
Moj otac je bio metalac moja majka kućanica nepismeni oboje izlazio je prije sunca vraćao se poslije njega činilo se tako jer on ga je nosio kao sretnu mrlju nasred čela čineći nas prosječno siromašne natprosječno sretnim
Toliko o ljubavi
Ti govoriš imam ljubav a mene su opčinile ptice u osvit sam tamo gdje su one i svaki put je kao prvi promatram bez treptaja kako se umor s krila stresa na stijene i oblutke bez krika i učim živeći ljubav
Prošlo vrijeme
Okrunjujem cestu dolaskom i umornim odlaskom glačajući stopama kamen ravnam misao o prošlom žulja me znano sivo biserje to prošlo i puno vrijeme potrošeno u koracima vezanim jedan u drugi u hod u žurbi da se ne zadocni
Nije dovoljno
Svijet je s druge strane nasuprot mojeg lica stol kao slani val moje tijelo obala gola nešto bih ti prošaptala nikad ne uspijevam reći sve što sam naumila u minuti do punog sata prije odlaska smijehom otvaram vrata šapat ostavljam ispod stola
Vidjela sam te
Hodala je ispred tebe lako u ravnim cipelama nebo je polegla između obrva mirisom tijela nozdrve ti punila otvarao si vrata svoje sobe misli su te zaposjele vidjela sam kad si njezino tijelo u šarenicu oka skrio bjelinom je za ugao ulice zamakla u sjećanju dugo poslije haljina se njihala ona ista što bi među njezinim […]
Ribari
Brod more zbija u bijelu brazdu pjene u modro u duboko pa je more opet more mirno dok brod plovi ruke vrijedne ruke s friževima ruke s žuljevima pokreti reprize u nosnicama miris ribe oni ne posustaju ne zastaju oni ribu love u predvorju duše modre
