Dano mi po rođenju prepoznavati ljepotu u dubokoj šutnji u nježnom dodiru u osmijehu i u prijekoru u bisernoj suzi prije sunovrata u blagoj riječi koja tješi u mislima koje se nižu a kad pronađem riječ predvodnicu pjesma je volja i neka neka bude tvoja
Arhiva > boba grljusic
Ja
Želim i ne želim Raspeta između bih i ne bih Ostajem tamo nigdje i svagdje I ne umijem se vratiti Nema me koliko me ima Čekam i strepim Ne znam koga i što Priznajem i ne priznajem Jednako grlim svoj ponos i kajanje Ja slaba Tvojim prstima Pokrivam svoje Manje se plašim
Od ili do nemira
Ima li te više ili te ima manje nakon dodira sumnje me lome uzburkam more ono otrpi zašumi i ušuti sve zatomi Kalista spi na dnu u očevoj kući ohrabrena otvaram oči nahrupi nebo potom i ptice iz plasta nemira kradu mi travke travke javke okreću lice i naličje traže znakove koji govore i kad […]
Parum refert /Malo je važno/
Pantljike su popustile zipka srca se otkinula u njoj je bio tek jedan začeti stih no ja sam izgubila pjesmu nebo je palo na more morije imaju bal ukrale su mi obzor izlile kišu no ja plakala nisam vjerujte
Znano me sustiže
To puca kora naranče pod mojim usnama pršti sok kao slap duboko udišem mirise želje ondašnje sad drhtim usred davne zime ispod ulične svjetiljke trenutak otkrivenja se preplašio osupnut zastao sjeti mjesto nije tu zagrli me zadrži daleko od davnog
Radosna
Govoriš nijemost cvijeću očima pamtiš ljepotu pratiš vodu putokaz osluškuješ vjetar u granama dok im tajne odaje pamtiš zeleno melem za čelo na čistini ukazuje se plavo nebo ljubi more duša ti akvarel laka ko pero hitaš u san Radosna
Kao proljetne vode
Usne mi ne miruju Nemire šapuću Začudni pogled ponekad padne na njih dajući mi predah između dva šaptaja noću pokorno ušetaju u stihove jutrom se kao u proljeće vode svijetu otvaraju
Prije no odvojiš riječ od sebe
Zaogrni je dahom za cijelo surov je svijet mogla bi te proklinjati zaklinjati usrećiti obilježiti prokazati mogla bi biti ti i svu te otkriti zapiši je dahom prepoznavat će te po njoj
Nisi od onih koje vara površ i pličina
Ne mogu te zavarati ruke ni umilni glas niti osmijeh nisi od onih koje vara površ i pličina
Rijetko ali poželim
Rijetko ali poželim biti žena s najvišim ramenima zasramim se istom ispred sebe prisjćajući se pohlepe kad slavi pobjedu zatražim pomirbu s nebom ono strpljivo zadijeva mi pticu usred pogleda čudom vidim je bistrije i čujem glasnije riječi hraniteljice dovoljno ti je taman onoliko koliko imaš
