Nježnim prstima pletem postelju bijelu za ljubav volim što sam žena s nježnim prstima dok rasute note leže po zakutcima kuće čujem tihu pjesmu o ljubavi volim što sam žena s nježnim prstima zbog skrivenog i otkrivenog zbog prešućenog i izrečenog zbog mišljenog i domošljenog volim što sam žena s nježnim prstima sitnim opijena
Arhiva > boba grljusic
Lakonoga
U oko moje široko i duboko talože se svagdanje ljepote dobrote i samoprijekori za propuste čudom postajem lakša i bliža nebu zatomljujem misao na dva jada između kojih se njišem lakonoga prebrodim posrtanje bez ogrebotina /obluci su topli i nježni/ razmjenjujemo osjećaj dugo i nježno
Tragom sunca uđi u dan
Smiono cvrkuću ptice poput mjere za korak posrnuće ne dopuštaju budi tik do nečujnog prati lijeskanje ribe i ne traži rješenje bezglasnog mreškanja mora misli oslobodi zora je vile morkinje tonu u san vrati se k sebi tragom sunca uđi dan učini s njim što znaš
Dovoljno za sad
Privid sam čini se uvijek staložena Kad mi laži govore jednako istini opirem se iznutra tegobi koja me pronalazi posustajem u traganju za nekim lakorukim s kojim bih oblikovala stvarnost prstima tvoreći stisak koji cijedi smijeh u zadnju kap dovoljnu za sad samo za sad
Čujno od mene do tebe
Ište golemo ždrijelo vapi nečistu savjest nemam mu što dati tek po koju mrvicu nedostatnu za toliku glad zbog njih uzdišem a uzdah je moja najtiša molitva za oprost čujna od mene do tebe
Prišaptavanje u predvečerju
Prišaptavam sebi duge nježne i meke riječi s namjerom sporenja vremena i prisvajanja bogatih sitnica za svoja siromašna predvečerja na mjestu gdje more obljubljuje obalu bez srama tad silno želim biti oblutak koji strasno ali nečujno udahne i odahne kad osjeti ljubav koja ne zahtijeva
Danas se smijem drugačije
Istina je Danas se smijem grleno glasno smijem se danas po sred dana očima i grudima usnama smijem se bokovima i rukama istina je smijem se kako davno smijala se nisam jer u ovom smijehu danas tebe nije
Dotakli niste grožđe ni vino
U osmjesima punim natruha prepoznavala je nepoželjne trunčice nadolazećeg dotakli niste grožđe ni vino noć je polako zašla u šutnju ispred ste pogleda onih iza vas dovoljno iza onih ispred vas nitko nije vidio kraj
Sujeta
Dok je nezasitnu sujetu hranila prslo je ogledalo dok se u njega gnijezdilo nadmeno lice njezino za tili čas promjeni boju jutro uspori kretanje dan i sunce zađe nad njezinom šutnjom
