Samo ponekad učini mi se kako neki dio tvoj dotiče neki dio moj
Arhiva > boba grljusic
Stolica
Stara široka i dovoljno meka stolica čeka i nudi oslonac rukama široki pogled kroz prozore i eto me mirujem u satu samoće
Ne zamjeri
Mirovat ću kraj tebe ne zamjeri mi što prisvajam trećinu tvoje postelje okrenuta na lijevo ne mogu protiv navike tonem u san čudesno laka sigurna tvoja je toplina sve baš sve što mi treba
Dok svjetlo pratiš
Za vrijeme dok hodajući pratiš svjetlo Dobro je dobro Jer tada smiješ plakati smiješ snatriti nebranjeno zbrajati jeseni i zime svodeći račun sama sa sobom Lakše je priznati Dobar je bio Dobar je bio život do sada
Rastanak
Dok me gledaš pitam tko si ti samo se tvoje oko širi u beskraj kaplje tišina i tvori nepremostivu pukotinu
Tu, sad i odmah
Sramotna, obeshrabrujuća, izdajnička bol objavi se duž ošita, čini se bezrazložno, ali ta lijepa žena zna da to nije, nikako nije tako. I nije to prvi, a niti posljednji put jer osjećaj nedostatka je nemjerljivo snažan i razarajući pokorava načinom za koji ona nema lijek, a i ne traži. Noćas je opet sanjala i […]
Dan za noć
Nutrinu svoju mijenjala bih rekoh naglas čuvši me obično jutro zapršti crvenim nudeći vedar dan na dar baš cijeli Svježinom milinom razliva se noć bez srama tamnom mrljom po nama do sutra malo je dajem dan za noć sve moje dobro tu je tu je
Poslije nevremena
Povlačim se poput rijeke koritu danu jer pretvorismo osmjehe u natruhe nema više našeg usnice su suhe tamo su samo šaptave usrdne molitve
Tu negdje između praznina je
Sinoć sam izgubila stih ja nesmotrena zapletena u rukave kućne haljine trebam te slušaj me kvragu i ja nikad nisam voljela to trebam te prokazah potrebu otkrivajući tajnu u savršeno nesavršenom miru stoji nedovršeno a između mene i stiha Tu negdje praznina je
Šetnja
U tiha predvečerja oko se širom otvara sanja kako hodaš pokraj mene nestvarno blizu osluškuješ mi misli što se nižu nižu nižu i nižu
Tonka