Dok joj je more ljubilo sitna stopala očima je razmicala oblake olakšavajući suncu hod s prvom jasnom zrakom otkri se jato skočaca a iz škripa promolio se cvijet spustila je kapke
Arhiva > boba grljusic
Vjera
Vragu nije trebalo puno da polomi kazaljke satu i zaplete vrijeme zaplićući i mene nespremna u škripu stojim između tu gdje jesam i tamo gdje hoću čekam znam netko jest iznad mene
Kate
Komadić kruha zrnce šećera sjećanje i voda koje obilje bijeli zid crna zemlja žuti cvijet u otučenu loncu e,moja kate tko još misli na te jutros drveni stol davno obojen u zeleno i stolica kišom isprana štap o zid oslonjen na domak ruke ti ,Kate moja ništa ne pitaš ništa ne tražiš smo odlutaš nošena […]
Ne uzmicati
Stati nipošto ne zadrhtati mirom sparušiti strah silinom dvije ljubavi čelom uz čelo sljubiti toplinom popuniti prazninu treba moći znati ustrajati i samo osjećati ne uzmicati
Dok nevrijeme slutim
Dok riječima dopuštatš da kovitlaju zrak nevrijeme slutim u mene kao vjetar ulijeću te besmislice u sebe se uvlačim /kako li samo to znam/ mirom mirujem bunim se nijemo iznutra
Napiši mi ljubav
Napiši mi ljubav s malo riječi meni sitnice znače napiši mi jer malo prije zvijezda je pala
Prizivam te zoro
Zaposjela me u gluho doba Bez lica i obrisa Darežljiva zlobom puni mi usta Od grla do srca mi preusko Iz prikrajka svijesti mukom prizivam te Zoro Ugasi noć Samo ispred tebe kleknut će crna dama
Snoviđenje
Vjetar je stigao izdaleka Iznenadio mladu djevojku Zaplevši joj se u pletenice I odveo je tamo gdje ljudi Ne mogu
