Što to ziba sve tanano moje u snu Kako to tvori se sreća kad ruka ruci dlan pokriva u snu Čudno je vrijeme Osmijeh više ne rađa osmijeh U nevidno iscurio dan Jaglaci listom oborili glave Ne sputam li znatiželjno Moram se odvojiti od sanja
Arhiva > boba grljusic
Protok
Često kad progovorim ti zašutiš u tvoju šutnju utkani odgovori prođu kao more kroz mreže tajac moćno širi propuklinu između
Naoko(Privid)
Kroz dan kroz ljetni dan vesele žene lako obuvene šetaju gradom smijehom se razmeću namećući se jedna drugoj u sumrak se vraćaju kući tihe tamo tiho gužvaju plahte tražeći spas od gorčine i vrućine
Mizerna gozba nasladi
Ne trudi se ne podiži me i ne snaži pusti me neka izgubim pa neka osjetim ono što slutim nesigurna za korak preslaba za jaku riječ klanjam se jačem grličajući jecaj koji rijedi zrak nedostaje do visine nizina u kojoj sam mizerna je gozba nasladi
Stalnost
Danima kročimo po istoj cesti a cesta je krug mi dišemo plitko oprezno ošiti ipak zabride otrpimo navikli On skriva zrno u rubu košulje sitno zrno ljubavi vjeru i spas za tebe za mene za nas
Odjednom znam
Odjednom napokon znam koliko dugo i kako se ubija nježnost nije za sat proteklog nije ni blizu koliko je tek srcu zapravo trebalo da pojmi i prihvati gubitak
Zamrsila hod ti žudnja
Hodaš nesigurna zamrsila hod ti žudnja riječ i osmijeh poodmakli gnijezde se u nedohvatu strah od nepojmljivog puže brazdom između grudi
Spominjem se
Ruku koje su dosezale tamo gdje riječ ni blizu nije pokoravajući bijes kako ne bi rastočio cijelo mirile nemire sputavale drhtaje
Pričaj mi malo
Pričaj mi malo o tome kakve su tamo zime i koje su boje snjegovi te u kojem dijelu dana si najviše svoja koliko često u tebi zadrhti sjećanje na juče pričaj mi malo o tome obuzima me sjeta dok zamišljam tvoje lice i tvoje oči i čuđenje i nemire kad se snoća pričaj mi malo […]
