Taj stari znalac mrak neopažen ovlada mojim vidokrugom sakateći mi pogled ja samsara palim svjetla moga oka i vidim jasno sebe s pogledom u sobi
Arhiva > boba grljusic
U san bih tvoj ušla
U san bih tvoj ušla i podastrla san svoj ja sanjar tebi sanjaru stišat ćemo se u još tiše umijemo mi to u san bih tvoj stala cijela u san koji je zaposjeo kuću podno brda od soli nad kojom noć se kristali u san bih tvoj kaži mi jesam li bila
Tvoje je nebo
Daleko si mi ti do mene ne dopire tvoje živo a bez sam kao mrtvo more zatiču me misli neke ni nalik mojima ne dotičući tvoje ono što pamtim uporno ponavljam kao šaputanje prije sna možda noć može ono što ne umije dan
O danas
Čekam neka prođe nužno prolazno kroz ovaj dan smjenjivi čas se sunce pojavi čas ga oblak zakloni i skrije sitan bih nemir nekako progutala ali u duši mi golub prevrtač
Onako kako znam
Nemir govorim polako na moj način olovnim glasom polako ponavljam nemir sam nadamnom nebo se žuti mučno vilu oblakinju to ne dotiče prečesto u oblake joj diram ne pitajući nemir sam i njoj se molim /ipak/ do mene stiže jekom još više voli
Pustio si me da prođem
Nakratko zastadosmo prenosila sam ti misli samo misli nijema opuštena nasmiješena u drugom smjeru malim koracima mjerila sam cestu
Sjećanje
Meko i prisno poput večere nedjeljom sjećanje u svilenom skriveno zaposjelo postelju široka sam otvorena zjena noć se u njoj ogleda dugo
Dok kiša romori
Romor kiše pretvara mi misli u žute leptire sapetih krila Na odmorištu Negdje onkraj uma modre se kupine i trnje Iza tratine miriše mokra zemlja Udišem miris koji doziva Mahnula bih rukom ali nikoga nema
Tišina devet
Osjećamo je istim čulima porobljava nas jedna kao tišina devet opet kao prvi put mi se ipak dodirujemo šutnjama strasno i osluškujemo i čujemo se jasno
Odmak
Pišem ispod južnog prozora mjesto na kojem sunce škrto daruje iz dućana izgubljeno-nađeno javljaju mi svjetlo je nađeno pošteni nalaznik želi ostati anoniman u dubine mene sretni izvor vri
