Kao zrela zrnca žita krune se zvijezde moje se krilo puni od siline svjetla zamiru nemiri nekud sam pošla pa odustala nema puta ni prečaca neka me to neznano pričeka ne želim da me ima nigdje više no ovdje gdje učim kako srećom plakati
Arhiva > boba grljusic
Neki novi jad
Ne osjećam se baš dobro omeđena tišinom koja tišinom odjekuje neimam pitanja niti odgovore koraci me vuku do ruba sjećanja satrli su bagremovu šumu moranjem u vrijeme davnih mrazeva i nema znakova ispod kojih sam ostavila svoje bosonoge dane uvijek puca gdje je najtanje nespremnu me obuzima neki novi jad
Prestani prije no što počneš
U osami tražim izazov skrivajući se od drugih i sebe stišavajući šutnju do najtiše prije krika zalutali kamen u prostrano ravnom poprima boju zebnje magle prijete očima opominju prestani prije no što počneš pisati
Oslobađanje
Hodam u nedogled i nedodir oslobađajući dan od zlojutra i suzu iz sna u kojem bijah bez htijenja i tajni izgovarajući Te glasno jer u ravnici odjeka nema
Misli pjesnikinje
Sve su priče već ispričane stoje još samo pojedinosti između njih stavljam zareze dajući sebi predah u kojem pamtim riječi izišle iz nutrine čuvajući im silinu iz početne naplavine razotkrivam ritam jezika pronalazeći se slavimo jedno drugo
Čini se dovoljno za navijek
Privid je moja staloženost dok mi laži govore u lice jednakom lakoćom kojom se istina govori opirem se iznutra neugodi koja me pronalaze posustajem u traganju za nekim lakorukim kako bi oblikovali stvarnost prstima tvoreći stisak koji čuva iskreni smijeh čini se dovoljan za navijek
Na putu
Mimoilaze me trenuci u nizu ne zapamtih ih za cijelo beskraj je negdje drugo propušteno otugujem te smiono trpim dok stvarnost me razroka gleda poput perle od stakla nebitnu me zakotrlja no opet sam na putu cijela
Plitka rijeka
Ne progovara mi se a u šutnji gubim odvajajući se mukom tek ugađam sebi priznavajući ima nježnosti u rastanku od sebe tajim razumu neimanje snage kojom bih dotakla i pomakla ovo ravnodušno što na predaju podsjeća sve buntovne misli plitka su rijeka nigdje vrtloga da me ponese
Nazivlje za pjesmu
Snaga ruke koja zanjiše dan u u osvitu određuje odsuće ili prisuće osjećaja prvo je umirati iznutra bez samilosti tuđeg oka drugo je širokogrudi udah izdah osmijeh nazivlje za pjesmu disanje
Nenaslovljeno
Iz ležaljke života je ispala prejako zanjihana rukom i dugo se ne miče izmorenu od sjećanja na taj dodir ispod kože boli je zatočena bol dok začuđenim pogledom prazno praznim puni to tek je osjećaj da nešto radi ne čuje pitanja koja počinju zašto niti želi odgovor koji počinje zato što opet troši ono potrošeno […]
