Ona sam,ona koja ti govori iz potrebe kako bih odagnala nemire . Znam ti si strpljiva ona druga ona koja voljno slušai trpi moju riječ ponornicu dok se sasvim sigurna spušta kroz čulni utor tvoga uha okrećeš se puna nikako prepuna. Ne osjećam krivicu. Sad sam ona druga, ona koja te mirno prati po širokim […]
Arhiva > boba grljusic
Kad snove pretičem
Ono što činilo se nije sreća o nije ni nalik hodala sam dugo priljubljena zemlji dajući ccijelo svoje ja u zalog za mir i san nije bilo dovoljno nije bilo iskoračih a potom progovorih tad izgubiše oni koji su u ugri varali obdarena od tišine čudesno ne slijedim više snove pretičem ih
Podjela
Ništa ne tražim trebala bih jer nakupljena tjeskoba u utrobi otežala usporava mi hod s druge strane ulice hoda žena jednako spora svijet mi se opet čini lijep uzela je šutke težine moje pola
Hoću li moći
Rastvoriti se još malo više napraviti mjesto za novu šutnju sliku šum tvrdu samoću sjećanje – paperje prožimanje i zebnju neću li stići sve to sakupiti usitniti lakše u sebe zbiti prikriti sačuvati osjećaj u dan već hrle trenuci-trnci hoću li moći
Nasušno
Početak znam i kraj sve je između bilo je li trebalo biti pitanje u misli začahureno samo u nasušnoj potrebi slijepo se otvara baš kao sada
Prije pjesme
Udar zvona pa muk neumoljiv usne kao patent zatvarači na ženskim suknjama stisnute netko ipak glasno broji otkucaje odaje nestrpljenje oglašava se zvono po deveti put rastrese tišinu po trgu pjesnik pročisti grlo nekako važno moje uho bijeli cvijet on polako govori svoju pjesmu
Zagledana u naličje dlana
Zagledana u naličje dlana u dvije smeđe pjege ne mislim o danima ne bih ni o satima lakše je minutama zbrajati i odustajati igrati se priznavajući prošlo pitam se kako ti je u kući gdje ptice prilaze blizu dok pritajen tihotom ponavljaš ono što pamtiš /one te ipak čuju/ strahom odlepršaju samoća se tad […]
Charlles Bukowski /odabrah za Vas/
NIŠTA NIJE DJELOTVORNO KAO PORAZ uvijek nosi notes sa sobom kamo god ideš ,rekao je on, i ne pij previše,piće otupljuje osjetila,
Onemoćat će jugo
Ne progovara mi se a u šutnji gubim pomirljivo kako bi ugodila sebi priznajem ima nježnosti u rastanku od sebe zatomljujem razlog razumu nemam snagu dotaknuti i pomaknuti ovo ravnodušno koje na predaju podsjeća sve buntovne misli plitka su rijeka u kojoj vrtloga nema da me ponese onemoćat će jugo mora
Kad nitko ne diše u blizini
Nemiri jačaju prijete krugovali tjeskobe sužavaju prostor istiskuju zrak udah mi treba a nitko ne diše u blizini čekam ne znam što more zna izvalja valom mrtvu školjku ona huči utjehu još ne diše u blizini nitko ali hoće sačekaj
