Porobljuje me osjećaj ne žalim samo strahujem hoću li znati hoću li se moći ophrvati žal mi uporište petama šutim dok umoljavam sunce ne bi li me povelo jednosmjerno ne pristaje niti odbija samo pita a što ako izgubiš sjenu otkrivajući mi u istom majku koja pogledom čuva bezazlenost dok gradi kule u pijesku
Arhiva > boba grljusic
O prolaznosti
Nataloženo iskustvo nikako nije težina u tišini zreloj u osami na mjestu gdje svjetlo odoljeva zovu zapada ne strahujem ispred prolaznosti ponekad samo do kasno sjedim u kutu u kojem trne dan dok tišinu remeti /ne uvijek/ ujednačeni otkucaj sata
Ne vjeruje tišina
Jutros hodam snenija začuđena nad mene se tišina nadviruje ne vjeruje nevidna da sam to ja od nje tiša
Utjeha grlice
Ti oslobodi me sputanosti nek riječ proustim nek zapretani dio moj nestane s njom a kad se u neki samotni sat u mene melem misli vrate sigurno ću razaznati ono bez lica bijaše ljubav odbjegla kroz zeleno polje u kojem grlica grliča utjehu čujnu samo mojem uhu blijedi tuga tuga blijedi
Dugo ništa
Ispija nas prolaznost kap po kap tažeći žeđ neutaživu tiho nas ubijajući dugo ništa nakon treba znati prihvatiti a onda blijedoliki roj zvijezda prospe svjetlost radosnu pokazujući put ispred nas
Egocentrik
Sobom si ovijen pritegnut prejako oivičen za vidokrug uskraćen sobom otet u sebe zatočen dovijeka siromah
Vjeruj
Riječima omče pletem svome tijelu pa izrečeno ponavljam pritežući do kraja a mogla sam lakše da sam znala ili bar da sam lagala polako dušo primiri nemir i vjeruj samo vjeruj što bi malo prije više tu nije
Slijepac
Ti imaš oko a oko noć dugu za malo kraću od linije života zbog razlike sanjaš sjećanje u snu ono zapršti zeleno zavrišti crveno primiri se sretno u nebesko plavom silnu radost snoviđenja pretačeš u svjetlost savršenu mirnu i bijelu
Malo prije velike sjene
Otišao je u svoj voćnjak i zagrlio svako stablo ponaosob a potom otkoračao kroz studen dan ožive ga sjećanja u kojima mi ponavlja učinjeno malo prije velike sjene
