Noć se ustaljeno pretočila u jutro dan nezadrživo curio kroz prste ničim sputan izgubljeno je vrijeme stvarnost te sapliće stavi dlan na obraz prikupi sebe iscrtaj okom korak i prati šaru nogom
Arhiva > boba grljusic
Ne znam
Zavrištim iznutra koliko smo istina na mjestu gdje noć uzmiče pred svjetlom zašumi more zadrhte travke zakotrlja se kamen zanjiše granu vjetar sve odgovor ima ja nemam ni riječ
Ali…
Voljeti me kako želim koliko želim i baš svaki put kad poželim nemoguće je Ali… ako je istina što govore kako je put od rođenja do lijesa samotan zašto uporna izmještam svemir …. romor kiše ne prestaje tonem u san u noć crnu i gustu
Što ću s toliko tebe
Što ću s toliko tebe u meni ostavila si mi sve svoje preteklo neiskorišteno vrijeme neću prestati s tobom razgovarati sad drugačije no jučer slivat ću se šapatom u tvoj san sve dok ne otkrijem mjesto gdje jesi sad
Ne čekaj, doći će samo
Pletu baš nisam vješta a htjela sam isplesti sag od jutarnjeg svjetla dobrodošlicu očekivanju i još jednom danu zanesena odšutim prvu glasnu šutnju zaustavilja me misao trezvena dosta je sanja ne čekaj doći će samo
Nedostaje riječ,dvije
Na početku bijaše pitanje voliš li me nesmotreno izrečeno naglas odgovor od šutnje u šutnju kane ištem glasnost nedostaje riječ – dvije rub haljine da zaleprša i bude putokaz radosi
Kad dogodi se
Izjednači se po snazi pojavljivanje i poimanje trenutka u kojem nakon dugo sretoh sebe i zaplesah svoj radosni ples ničim priječena moje neuhvatljivo nikom uhvatljivo I još traje
