Ona druga u meni predugo je spavala snom predaje uzmakla pred oštricom jezika koji nije trpio ular da se bar mogu odmaknuti do nestizanja
Arhiva > boba grljusic
Posljednja opomena
Tu si negdje vrlo blizu, mjestu na kojem ona iščekuje, a nepojmljivo daleko jesi stvarno.Tvoja misao možda titra nad njom, ali ne lijeći samoću.
Preostalo
Ne htjedoh prihvatiti nejasno drsko se razbježah kao da nisam jedna i da nas je pet rasplinjujući pogled do ništavila samo su mi damari pratili bijeg
Odjek
Nije nebo nemilosrdno i nije ptica nepjevala oglušio dan čini se bez razloga ne okrivljuj dušo drugoga crnobijelim ispunjena jer nema mjesta u koje život udara a da nema odjeka
Neizrečeno
Umorne su moje riječi umorne od usne dlana duše nemirnog bedra i jagodice malog prsta svijam im uzglavlje nek dosanjaju neizrečeno
Bar samo za sad
Uvijek staložena dok lažu gledajući me u oči lakoćom kojom se istina kazuje opirem se iznutra tegobi koja me pronalazi posustajem u traganju za nekim lakorukim s kim bih oblikovala stvarnost prstima tvoreći stisak koji cijedi smijeh za sad bar za sad
Podne
Sunčani sat podcrtava podne za onog koji vrijeme mjeri ono što bi i što sad jest gradu lice otkriva cijelo polovica dana prošla je mimo mene u meni hlad drugu darujem tebi bezimenoj tebi koja nema ništa od mojeg ništa
Braniš mi
Ne progovarajući otimaš priliku mojem govoru braniš igru mogućnost rasterećenja balasta s lijeve strane tijela a zadovoljila bih potrebu nadahnućem olakšavajući brzi protok težini
Opet more
Puštam moru da se penje od prsta i gležnja preko vretenasatog lista do koljena hladno je hladnim porobljava tugu stjenicu gnijezdeći sol u njoj prisiljava je na popuštanje pada mi na dlan ruku uranjam u val koji oslobađa još dugo pijesak trpi dva moja mokra stopala
Učitelj
Moj učitelj učitelj sunce dok stojimo skupa na mjestu gdje smo razom isti gdje nema sjene uzmak iz nesigurnog ne dopušta jer kako bi no upornim otkrili ljepotu svitanja
