Podigosmo zid od neizgovorenog visok sad jedno drugom ne vidimo oci ni slucajno ne može se desiti slucajno
Arhiva > boba grljusic
Nigdje
Vjetar nasrće na tišinu i razlama je u razlomljenom ostale riječi nijemost grabi zalogaje ušne školjke – gluhe traže izgovori se
Obična mala ljubavna
Varam li opet slijedeći umu neuhvatljivo vjerujući u dostizanje dok dan odmiče razmjenjujem misli sama sa sobom mijenjam sumorno za vedro i danu prije sna oblačim radosnu košulju
Svjedoci
Ptice kamen i val sunčani trak i breza pregib tijela i kaplja tako lako sanjarim pred vama tek možda za malo ćemo se sresti opet i drugačije spoznati se dublje zagrliti se ne dirajući se odista možda se ništa desiti neće a možda posvjedočite koliko puna je misao moja
Ako mi zatrebaš
Ne želim previše potajice očekujem od samoće me odvoji i ne odlazi predaleko putem koji ne poznajem kako ću te naći ako mi zatrebaš da te sačuvam kako bih sačuvala sebe
Prvojutarnje misli
Krilati oblaci pegazi klize bijeli prozor širom otvoren između nas razrijeđen zrak neodlukom drhtim nespremna za pomak htjela bih visoko riječ mi utekla u bezdan šutnje tonem iz crne krošnje prhne malo mokro jato
Govorite tiše
Odmah tu iza usne možda malo niže po sredini grla ili još dublje tik do ili posred srca ugnijezdile se iluzije govorite tiše preplašiti ćete mi ptice bez njih ne letim svijetom
Zavaravanje
Dopuštam stvarnom neka jest samo nagovještaj neka jest tajna i neka jest vidljiva za tuđe oči i neka je
Opet bih
Opet bih htjela čuti kako se smiješ grleno glasno kako riječi između dva osmijeha kotrljaš bez napora čisto kratko i jasno opet bih da osjetim snagu one rijeke koja teče ispod mosta od dva tijela
