Kaplje mokro vrijeme sakupljam rukama prazni zrak čudna igra ni protivnika ni pobjednika otisci dosade posvuda
Arhiva > boba grljusic
Golo more
Gladnim pogledom gledam more golo besramno podaje se mjesecu zatečen darom pokriva ga sjajem miruje u košulji od srebra šutim a u meni zatočen val cvili
Tek netko tko čeka
Zategni uzde kočijašu potrošit ću korak do mjesta gdje srži se život oslobodit ću želje – pčele neka rosu piju biti ću prazna košnica tek netko netko tko čeka povratak nekog
Tama
Ponekad je na drugoj strani odmakla od svijeta tiha i dobrodušna kao tama dupkom puna skrivenog straha treperi njim nad mislima jedinim što sasvim ima
Vijest koja sustiže i potvrđuje
Vijest o smrti ga sustiže i potvrđuje otrpi udar i zanijemi osta tako minutu dvije tri i još nepunu jednu a onda sjede za glasovir onako kao za sebe odsvira sonatu za dobrog čovjeka
Gđa Fee
Sasula se na pola puta natjerana da traga za mrvicama života zbijena u nepomično nedodirljiva danu noći glasu optočena mirom u stolici kraj prozora brojila je oblake i ptice preostale nezbrinute u biserna slova po sred stranice više ne piše i sve pliće diše da se ne čuje kad se stolica zaljulja
Večera
Za stolom privid i crvenokosa žena među dlanovima joj komad kruha i grožđe pored njezinih nogu miruje pas
Moj je otac radio noćne smjene
Prati me svježina košulje koja je uvijek mirisala po jorgovanu u jutrima na kraju noćne smjene prati me mekota tvoje ruke
