Oko sebe vidom potkradam zatomljujem želju za oblikovanjem misli /voljela sam glinu/ oduvijek zanavijek drugačija udisaj bez njih ni u snu izmedu pjesme i pjesme pjesma
Arhiva > boba grljusic
Za sad
Šake poput čaše zarobile zrak nemoć je neodluka to znam prije i poslije čekanja uzaludnost zarobljava pomake usporila srce okrenula naopako dan za sad
Hodaj,samo hodaj
Sanjariju bi htjela onu iz ovozimskih jutara kad si okrenuta južnom prozoru očekivala ptice one koje si nazivala grmuše
Nesmotrenost
Smotreno nježno prišapnulo mi stih meni odabranoj na dodir nespremnoj rasule mi se riječi popadale negdje pored prespor je bio um … Bezlično dahom u zraku Crta mi ptice pjevice
Nešto između
Za početak znam i za kraj ono između bilo je zar je trebalo biti od – do samuje misao samo u nasušnoj potrebi Slijepo se otvara baš kao sada
Trag od mene do mene
Jutros trošim tišinu bez nakane jasne kao noć prije mene misli nema savršeno potroših tišinu zadovoljna jer ovo što osjećam ovo malo trag je od mene do mene
Nisam stigla il nisam znala
Da napišem pjesmu o trenutku kad u boli rađa se cvijet ma tko će uhvatit tren ne stigoh ne znadoh uzalud htijenje ljepota me pretekla praskom me na pola presjekla nehotice dok se rasipala u laticu se rasuta sitna utkala bez riječi me ostavila
Po povratku iz Padove
Ostavila sam sjenu svoju sjenu sitnu skrivenu u utoru kamena na prostranom trgu prije odlaska iz grada noćas kasno – rano pospana nesigurna je li vrijeme istina
