Ne plaši se to je samo bol Nastala iz nemoći S njom ćemo morati Jer nismo uspjeli smijehom je razmrviti Osloboditi lica i nit vodilju kojom ljubav je stizala Od tebe do mene I obratno U vremenu koje se nije mjerilo
Arhiva > boba grljusic
Jakost
Uzbiban oštrom mišlju zrak se o moje tijelo razlama uistinu hladno mi je trenom svakim još hladnije skupljam razloge nevoljno poraz pruznajem toplije mi je uistinu toplije
Jednom kad..
Jednom kad ti dosade igre opetovane ostarit ćeš ti već odavno star u tom jednom kad neće me biti na domaku duboka šutnja u kutu sobe otok si nemaš kud ti već odavno star vidim kako ruke opuštaš u prazno zatvrtložilo te našlo što prizvao si
Ne postojiš
Ne hrani me praznom riječi jer izrečeno ne možeš poreći Iza mojega glasa čudiš se sam sebi Množi se iznenađenje
Samo jače stisnem usnu
Ponešto ne mogu nipošto izgovoriti naglas pogubiti bih mogla to stvarno moje skupim nemoć u šaku ružine latice obrazima se rastvore trn negdje u potiljku /zanemaren/ ježim se sitno – nebitno nedokučivim i još jače stisnem usne
Zrnce tuge
Zrnce si tuge što zažulja u najdubljem kutku srca zrnce i srce skupa zbiju me u vrsni nepomak nikako ne sustižem dan
Kavez
Čudesni kavez pravim od niti skinute kradom s ptičije harfe zatočiti ću misao zlobu ako preduhitrim ročni sat iza otkucaja u ponoć ptice nezamjerne prave novu harfu od vlati trava
Strast
Sumnja je uobičajena baš u začetku misli gazi mrvi razara a strast je moja prikupiti sve u prvotno i uobličiti misli u pjesmu
