U ravnici koja uzbuđuje noć se nemušta spušta na vjeđe oko mene zbog mene opipljiv drhti zebnjom zrak
Arhiva > boba grljusic
Tako ti sunca
Zaputim se putem dugog popodneva usporava me debela prašina kao pupkovina zemlja ispred mene nauznak legla
Udičarenje
Otac i sin danima s hridi u more zabacuju udice svaki svoju potom se umire i šuti hrid otac i sin more i ribe
Nas dvije
Obje nas boli tebe tamo a mene tu ista bol hoćemo li ovaj put progovoriti ispljunuti je kao gorku sol il ćemo je opet progutati stišane svaka svojom šutnjom po tko zna koji put iz zbirke “DODIRI”/08
različitost
Rastu htijenja u meni kao trudničin trbuh nezaustavljivo nosim težinu kao sudbinu posakrito i ovako već govore da sam drugačija što bi tek rekli da sam glasna povukla bi božicu zlobu za jezik ispljunula bi novu težinu nevidljivu kao paučinu što mijenja lica moje i tuđa samo slušam rast
Nauk
Iza mene kisne grad nadamnom kišobran odvojena bojim bjeloočnice u plavo u samosti učim se pozornosti na ovaj čas sred hitre mijene vremena
Zapis duše
Veća od svih je tegoba nad tegobama u kojoj se primoravala na život sama sa sobom tavori svoje dane dušom iščekujući saučesnika i doušnika
Mora li tako
Mora li tako jako zarezati zapeći i zaboljeti riječ obična mala gluha ne čuje kako lomi mene koja dišem koja hodam koja volim kako u tišini bez odjeka ustuknem i zamuknem jer ne umijem boriti se tako
Jabuka
Vlak se zaustavlja na žutoj ploči crnim slovima piše :Vinkovci širokim pokretom ruke pišem luk mosta
Tajac
Teško je stati i nemisliti kakav će sutra biti korak krošnja lipe potajice se od lišća odvaja cvrčak se glasa gdje će dan stati ne znaš ni ti ni ja ovdje i sada pjevaj
