Ispred upitnih rečenica istu noćnu košulju odijevamo i liježemo moje lice i bezlice u škrtu i pouzdanu noć gdje vrište riječi između dijela i cjeline prigušene
Arhiva > boba grljusic
Nejasno spojene asocijacije
Pomisao na daljinu pretvara se u zamku za dušu 0dmahnem rukom ispred očiju u znak pristanka na sve nevidno postaje stvarno u njemu moje meke misli utočište imaju leluja miris kupine i ispar zemlje i čujem je kako ide rubom umora polako prema snu zna li kako hodam uz nju
Sve postaje jasno, znano
Ne nagli radije pusti sitno vrijeme nek proteče otkrit će se trenutak u najdubljoj sjeni gdje um silinom razmiče misli u nastojanju ne bi li riječi postale praznina s puninom mijenja stranu i sve biva jasno znano
Trebalo bi
Trebalo bi kišiti češće čak svaki dan tad bi se smjelo plakati javno ostali bi tajnom razlog i suza
Nije li prekasno
Nije li prekasno Danas je bremenito bešćutnošću olovno teško.Vrijeme se valja u teškom tustom zraku. Umjesto žustrih koraka njišemo se između dva jada: misliti ili ne misliti Slabost nam je neizvjesno te se tako i jedno i drugo čini besmisleno. Prečesto se uzdamo u zvjezdoslovlje tražeći naznaku dobrog . Rijetki se okreću sebi, suočavajući se […]
znakovito
Prva i jedina znalački odapeta šutnjom praćena znakovitim pogledom pogađa u srž duša se zanjiše i odupre mirisu zemljea
Sat počinje , u srcu tišina
Promičem ispod širine bezruka negdje drugamo crtaju granice ne bi li ljubav sačuvale odmičem se u misao o tebi ne umijem stati otrgnuti se bezazlenoj navici treba mi vrijeme za nauk sat počinje u srcu tišina
Led
Nitko mi ruke ne dotiče ni sad niti je prije hladne su ispod kože još hladnije i ne daj bože da ih dotakne netko koga ne žele zamrle bi obje ledom razdvojene
