Stijene su se zaklele u nepomak a moje oko na lutanje obje smo vjerne sebi
Arhiva > boba grljusic
Opet je to zbog trenutka
Noć svježa zaziva u tami posrće vrluda isprika po suncu pošla nedošla do mene i nikad ne stigla nakon trenutka u kom se začela
Pohlepa
Očima traži mi dio nutrine pogružena u trenu pohlepu prepoznajem ako joj se dam mjesečev prsten pasti će u prazno u njega zadjenut stih tišinom zamrle riječi u nesigurnom pomaku usne u jedno ne moje ja staje pohlepa čeka navikla da uzima ništa joj ne dajem
Umijeće
Izgovaram duge meke riječi s namjerom da usporim vrijeme u kojem brzo prisvajam bogate sitnice za svoja siromašna predvečerja na mjestu sraza mora i kopna kad ono poželim da sam kamičak koji uzdahne i odahne kad osjeti zagrljaj
Sjeta
Osjeti moju tužnu misao u začetku i stavi prste na moje usne preko njih nek ne pređe u riječ nek se ne prometne jer mogla bi izazvati kišu tu je blizu tik ispod trepavica
Jasne misli
Tako su naše svečanosti bile nekako teške opterećane redosljedom usiljenost je vrebala ispod četiri noge stola nevidna osjetna iznuđujući svu ozbiljnost i nategnutu opuštenost tako je bilo i jest u nizu jasnih misli o tome
Varljivo
Svaki je dan više manje isti izuzev onog u kojem pristajem biti dijete ono koje mjesečevim korakom išeta iz zbiljnog / nitko ne vidi kako me nema/ uživam jednostavnim ljepotu stvarnu i onu mišljenju po povratku mirnije grlim svoju zrelost i prevare
Ljubav se iselila
Bila je ruka što vrata otvara bio je prsten od svjetla bila je ona koja pristaje pozvana sad nosi ispranu košulju luđakinje stvarnost – osinjak širi se posred njezina lica nisi je znao voljeti bilo je premalo pa je nije dotaklo i previše pa je silinom ubilo smijeh je njena poražena jeka ona čeka
Razdraganost
Kad znam da si blizu kad osjetim miris onaj tvoj kao svoje pa me pokrene s mjesta razmičem tvoje skute zamahom ruke tim putem čudno suhim koračam bez napora sve biserje malo i veliko je moje sve tvoje trave pletu se same u zeleno kriju od mene morske vile a mene briga nije sitne sunčeve […]
