Opet smo tu u nenadanom susretu /ne volim riječ u koju sumnjam / mi nismo dio slučaja besramno propitujući muk jest između nas ispod njega osjećam drhti zemlja a mojoj duši je košulja nebo bilo nas je prije i sad smo isto samo tajimo svako svoj dio u drugome na najtajnijem mjestu negdje ispod rebara
Arhiva > boba grljusic
Mir
Na stijenu dođoh kasnije no inače skupa sa suncem nekako lako zajedno smo zašli u dan more je osupnuto izrazom moga lica šumilo ispod glasa nakon punog sata dodirom dlana pozdravih stijenu s prsima punim topline okrenuh se sjeveru tamo su planine
izazvana “Tamnom stranom duše” J.Corbet
Sama dotakni svoje lice kao da ga netko koga želiš dotiče veseli se jer imaš sebe osjeti da postojiš podigni pogled pobjednice da ne bude kao jučer danas pođi svijetlom stranom ulice
Srcem oslikan šal
Postoje neki trenuci i pogledi koji pale sve u nama vatri na izdisaju krade se zadnja iskra dostatna za neki novi plamsaj u sivkastom danu pomisao na prvotni plam od mene učini vatromet a dan sivilo prikriva srcem oslikanim šalom
Nekako, baš u sumračje
Nedostaje rame uz moje razlog za razmicanje zastora rastvaranje prozorskih krila kako bi se zagledali u cvatuće grane i u dosluhu jednodušno udisali miris što dostiže vrhunac nekako baš u sumračje
Zašto ne nosiš rukavice
Jutros su ti ruke bile hladne spoznaja kratka jaka dok si ih među moje stavljala hladnoća me doticala ti si već odlazila sitno ti je tijelo zamicalo među kostelama samo sam prošaptao dušo zašto ne nosiš rukavice načas si se okrenula kao da sam ti pitanjem rame dotaknuo
Frane
Frane Prepoznah u povijenom ramenu i koljenu u teškom hodu skutrenu brigomoru samo je kratko podigla pogled prema gore ima nešto medu zvijezdama otrgnuto njezino tako tiha iz vidokruga išcezla umjesto nje ispracam zalaske i slušam sumrake
S gutljajem kave
Nije zazvučalo krasno pitanje trabam li što promjeniti upućeno nikome otužan bi izostanak jeke moram progutati vlastite misli s gutljajem kave iz tankobridne šalice /bilo je to otmjeno vrijeme /
Međa
Dotakneš među što dijeli prsa napola otvaraš vrata besputnici ptici na kamenu međašu borova smola od mene u tebi ptica od tebe u meni usna
I to će proći
Kad tuga dosegne besmisao tad ni u sebi ne govoriš glasno lepršaju ti ruke obranom nad tamnim neznano čini se sve znano silinom nemoć nadire čekaj osluškuj i to će proći ja znam
