Sutra, sutra, razboljet ću se sutra, žalnije i dublje od samoga Žala, i mrijet ću živo među grmovima nara, zapešća smrskanih oko svoga vrata.
Arhiva > branka
Tremor
Kad rasanjam tremor tvojih skrotuma i uzdignem reljef tijela ječanjem, ti navireš k najvišim kotama bradavica kojima se propinješ i tinjaš.
Lice, oko, zrak
Jutros vidjeh čovjeka prašnjavog lica što na rubniku slijepe ulice prosi vrijeme za još jedan dan. Svoje lice pognuh od srama, da me ne upita za žlicu samilosti koja ja u davnom ratu strijeljana za veleizdaju zelenog lišća. Vidjeh i majku sa djetetom na praznoj dojci u prizivanju mliječnih oblaka, koje su protunatalne rakete raznijele […]
Prijesno nebo
U dojke ubrizgavam svu korotu svijeta i podajam njome podzemlje svojih rebara u čijem oknu, do straha ukopano, cvili zlovrijeme srebrnih očiju. .
Katedrala
U ime neba, plavokrvnog i bure, strest ću kamenu prašinu sa zlatne mrene svoga nagog oka i kroz vrijeme koje drobi kosti sljepoočja u pogled ušiti ožiljke i srasle privide jave.
Crnokose vode
Pod granom dozrelog mjeseca osama mi prstima po vjeđama priča o šumoru boli odzlaćene krvi
Krematorij snova
Sakupljam ih po kazamatima, tundrama i pod vijavicama. Njihove kazne ni vremenu nisu izdržive: raskomadani, uspavani i oživljeni više od bezbroj puta. Ovijaju se oko mojih prstiju koji su nekada od njih rezbarili cvjetove, strahove i zla vremena. Stežu i cvile pod noktima, dok ja, ozarena i strahopoštovana, uranjam ruke u krematorij snova.
Zlatousti
Ti izgovaraš zvijezde u modrim plimama napaćenih ružmarina. Od svoje prve noći izuzimaš se iz sna i predvodiš ukope zlosretnih sijača tuga i krotitelja krvi koji su oživjeli bez pristanka tvog zlatopisa. Oprost nestajanja zadobiva se samo plačom pred uzglavljem neba. Nisi ti ni prorok niti pomazanik zlata. Mimohodi usahlog cvijeća veličaju te zvjezdanim ušćima, […]
