Ne mrijem ja danas kako samota bi htjela, jerbo jesam ja dva suprotiva dijela, štono srču žile trudnijeh života i greznu sred uštapa grjehota. Ne mrijem ja danas zarad strahotne mi kobi i zalud vrijeme crninom sebe gozbi. Kano ptiče gladno ištem ja slobode, od svijeh muka koje mene rode. Ne mrijem ja […]
Arhiva > branka
Višnjik
Ne sjećam se da sam ti ikad dala dopuštenje da staviš ruke ponad mojih očiju i rasvijetliš ih žeravom iz svojih prstiju.
Doskora zima će
Slijepa zloviđenja nagrizaju nebo čijim trulnim ojedinama klizi rat. Stabla oblače crninu za sinovima čije će kolijevke biti.
Hiperion
Krv gamiže mojim licem dok rukama rujem oči svemiru. Tako malo od čovjeka je u njemu, tek koja krunidbena kost što je glođu izgladnjela zviježđa. Pogubljeno sve je u samoti. Zanijekano. Razvedeno. Dan se raspeo o krošnju svemirskog hiperiona i bjesni praskonoćjima. Krv svejedno gamiže mojim licem iza čije okamine slutim rat.
Uzoríta
Rumori, rumori, rumori ovaj dan. Umori, umori, umori me besmrtan. Mori, mori, mori svojim satima. Nevjesta sam njegova u posmrtnim svatima.
Svemirske krčme
Vi, koji prisežete na mjesečeve mijene i ukazujete svoja lica sred svemirskih krčmi, vi, što se najavljujete kao evanđelje čovjeku gladnom vlastita doma i mira bez pogroma, vi, čije kraljevstvo zemno i podzemno iz blata i od gnjile bubri, vi, koji kano i ja, jeste tek sebri i žalni ljudi, vi ljubite čovjeka ljubavi kljastom. […]
Jutro i oblak
Jutro me probudilo i kazalo mi da na obali srebrnog otoka pobrojim sva zrnca pijeska. Lude ptice u vrištini kriještanjem su me pokušale zbuniti. Opsovala bih jutro svaki put kad bih počela brojiti iz početka. Pred samu večer na bijelom kitu projahao je Ahab loveći neki oblak. Na obalu mi je valom poslao žal novoga […]
Sunovrati
Za dlanovima dana svoju propast skrivam. Agoniju trnja već si slutim. Predah od zemlje u samoj zemlji snivam. Pod kapcima njenim samujem i šutim. Zaboravljena već sam riječ: i rujan, i Zlarin, i muke kalafata. Sve što budnom u ovom snu me drži, nad uzglavljem mojim miris je sunovrata.
Č i n
Sedriš se stratumima moje kože, klancima nestajanja dviju misli. Trešnjiš pod rebrima i ozlaćenim grudima. Bujaš iz dubine pupka i prelijevaš bedrima. Od tebe do mene rana je nemira i ožiljaka riječima. Gledaš me kako lebdim k dnu vlastita zlopaćenja. Ne bojim se ja niti takva čina. I u njem’, samo čovjekom se biva.
