Uputi se k meni. Hodište svoje lako ćeš naći. Čelom prijeđi duž ožiljaka neba i u njih porodi tjeskobnost voda i neplodno korijenje oseka.
Arhiva > branka
Rumor
Tko će mene, tko li će zlosretnu mene iza korova svijetu prišapnuti? I tko će moje šetnje iskoračati niz perivoj zimzelenih? (Premalo je ničeg u ovom rodu koji rumori iz krvi i svjetla, koji ni iz čeg tremori duž zidina svoje samote.) Tko će o svoja rebra ovjesiti sve moje žalobnosti i biti gorostas u […]
Probuđena
Svoju stazu iskoračati moram, ranu po ranu od zemlje i vriska. Kad zazidam sebe sred stamenog stiska i kosti smrskam u bjelinu straha, povijena u vrijeme žetve svejedno ječat ću iz vlastitog praha. Riječ nad čelom što iz kamena me žari, ni oči smrti osniježiti ne umiju. Probuđena, ja ću dotaknuti jutra što pod vjeđama […]
Zapešća
Dok dan srebri obrube neba i sakuplja crninu među svoje zenite, uvjeri me da sam sretna bila i da sam na svom Žalu obljubila tvoja zapešća šutljivošću mora. Uvjeri me. Uvjeri me u čežnju jutarnje topline zemlje i blagost smrti u krajoliku pripadanja. Uvjeri me. I iskoračaj u mir.
Rodu čovjekovu
Nagu te ćutim. Za zvijezdom svojom bezgrešnu slutim. U kamenoj zvonjavi boli krsne onaj dio ljudskosti čvrsne što tebe mrska u čeonoj kosti i gladan svijeta od tebe posti. Rodu čovjekovu istok si crn gdje čemer srčeš ko svoju krv. Ranama nalik, mesu tmina, žarna pasija nama si svima. Nagu te ćutim. Za zvijezdom […]
Bez pristanka neba
Bez pristanka neba bol je osrebrila sva čvorišta moga sna i na čokotima crnog uštapa množi dotrajala življenja u kolajnama smrti. Ruke ukapam u plićine žerava ilinštačkih, da ne budem berač crnoplodih grana iz kojih vrije patnja čovjekova.
Neodzlaćeno
Mjesec korača za mojim raskorakom između samoće i gladi za snom, a ja mu izmičem svaku kamenu stopu i ulicu u kojoj miriše moje neodzlaćeno djetinjstvo. O najviši bedem miholjske tvrđave vješam kosti vremena koje otkucavaju ponoć svakoga sata, dok bura liže krv mojih misli o Žalu na kojem zori Bog. On je među tvrđama […]
Kanata vremenu
Dok vrijeme razlomljeno udahom bure vrtloži svoje kosti kazaljkama kamenoga sata, ja umirujem ovaj dan na bedemima svijeta, ispraćajući galije smrskanih duša prema kraju gdje Bog svetkuje kanatu sjetve svoga lica.
Kristalne kosti
Danas je dijete kristalnih kostiju u trenu dozrelo pred suncem. Danas je žena očiju poput vrela u materište posadila svoju već rođenu djecu.
Reanima
S pročelja mog tijela kaplje tisućljetni umor i natapa vrijeme prizorima utamničenih mrazeva. Neodživljeno se sunovratilo s golgotskih visova u udolja gdje djetinjstvo još pije bistrinu žara onih koji žive. Žalo sad miriše na paklinu. I masline plode oporost danu. Sve prijetnje neba i zemlje porođene sa mnom vrisnule su u buci snijega. Na […]
