ja tek vrisnuti imam život iz grla s obala svojih u vrijeme koje me sebi niječe i oslobađa od vlastitih riječi ja tek vrisnuti imam svoje ime u sutone boli mojom crninom nebo da raspori pod kras da utisne mi kosti
Arhiva > branka
Prijesna krv
Nisam ja iz prve krvi svijeta, već bogobol što kiši u čovječjim kostima za još jednu transfuziju zla. Na zidinama svemira razapeta moja svijest dok anđeo sunce rubove krvi vrti pod jezikom i izgovara patnju. Ne zaboravljam tko je izvadio moje oči i posadio ih iza zvijezda (sjeme mu u Sjeni cvate). Sad […]
sarkofag
noćas, misli su mi tijesne za sve krajolike koje moram osloboditi toliko puta razvodila sam nebo od sebe nesvjesna svoje duge smrti kojoj abrahamske ruke nisu sagradie novo prijestolje mir je obilazio moje međe dok među rebra nisam uhvatila krivotvoritelja života ne tražim više gladne korake zaraćenog djetinjstva (nikada nisu imali jeku jutra) u svakom […]
Dan u kojem si mojim kostima udarao o bubanj
i Sunce što se kupa u crnoj pjeni navješćujući slobodu od bogova i zvijezda.
Lean Radić ~ Terminal ~ Zbirka poezije i proze
NEKROLOG O terminalnoj poeziji i svjetovnim ranama …“moj um gori od kroničnog raspada uzroka“… (O načelu i simbolima) …“ Sjedimo ispod zemlje da na teret ne budemo Svijetu.“… (Sjedimo ispod zemlje)
Pessoa – kvadrant fada
Bio si lud. Ja još bivam luda. Umovi bolni od pračestice sumraka. Pišem si jesmo li se srele u staklenom sanatoriju pjesnika.
Retrofleksije
Srest ćemo se u nekom sjecištu izvora mliječne magme i naše dvije vječnosti svemir će zgrčiti u istome bogu.
Motiv antipoeme
Nagonski razmišljam o degeneraciji kolektivne vjerske pragme uzbuđen mirisom majčinih uskršnjih pogača.
