samo Ti nikada nisi rekao tko si našla sam Te spletenog o ruke crne johe mišljah da si gladno ptiče, maleno sunce jutrom ostavljeno plakala sam i Ti si plakao skrila sam Te u desni rukav drhtavog od mraza u lijevi sakrih jednu zvijezdu i komadić neba s kojega će sjati sakrih je za Tebe, […]
Arhiva > branka
Crnina među cvijećem
Ne vjeruj kiši kada plače. Zamrznuta krv u cvatu crnoga maka. Ne vjeruj kiši kada plače. Misliš zima je, a rijeka izvire iz tmine svoje bedrene kosti.
Pessoa
Dok spavam, nosim lice smrti koje zgrušava mutna bol svijeta. Tko će sa mnom posaditi Pessoine edenske strahove?
Kenotaf za bogove
U kamenom dobu bila bih iscjeliteljica, predvodnica plemena majki i ona koja umilošćuje vjetar.
Divlja trava neba Dunava
Tko li te je pozvao pod zlato neba Dunava, sjenu križa u hodu svom da blaguješ?
Crni spavač
Pramac svijeta okrenut ka meni: vatra je na mojim rukama već gorjela. Bio sam svjetionik gubavcima i mesijama koji mijenjahu riječ za strah, dijete bijele smrti koje ne razaznaje zlo od zla. Sad mrakouman i nag brojim cvjetove Sunčane krune i od njih spravljam čaj pjesnicima. Dišem kroz ožiljak i fugu tmine. Onaj sam […]
nova pjesma (poezija ne umire)
nismo mi prijestolonasljednici neba niti cenobiti abrahamske pustinje vodi nas voda crvene puti, gušća od nas samih i glasnija od gladi kada smo sebe prikovali u kost izgubili smo jutro nove geneze sada umiremo kao kraljevi u vojničkim posteljama hropteći krv s najtišeg vrha svijeta kako bismo čuli šuštanje vlastite kože u spalionici krikova ne […]
Crveni med
U ljusci svemira lice što krvari (moje lice). Trgaš tminu s mojih bedara i dojki prepunih meda nudiš međunožju Jupitera i posrnulih knezova.
epistula materi
ja sam materin najdraži križ oko vrata najmraznije sunce što u grlu ne vene ja sam materino zlo oplakano iz riječi zato me ne progovara dok živa rastače smrt
