želiš li reći riječ se zaustavi izgubi u tvojoj tišini želiš li poći prema raširenim rukama korak zastaje vraća te samoći ruka ispružena drhti i ne vjeruješ dobroti koju slutiš i ne vjeruješ šutiš
Arhiva > Irena GČ
Sestra, anđeo
Sestra, anđeo Prepustila sam se nebu i oblacima. U tišini planine osjetila sam kako pouzdanje u molitvu raste svakim učinjenim korakom, lakim i teškim, nesigurnim i sporim. Okolo sitnih cvjetova modrog lasinja, izniklog iz kamenih pukotina, zujale su pčele. Okružena šarenim leptirima koji su slijetali na planinsko cvijeće; ružičasti bušin, ljubičaste i žute perunike divila […]
Proljeće
PROLJEĆE Mogla sam krenuti bilo gdje, niz ulicu pa uz rivu. Odmarati se na klupi, gledati more i slušati udaranje valova. Mogla sam na tržnicu i ribarnicu među živopojne glasove, sladiti se plodonosnim slikama ribara i težaka, u park među mame i djecu.
Dugo me vjetar tražio
noćas je mjesec razbio napukle sne vraćao se i propitkivao tražio zvijezde tišina je more razotkrila sve se u kolo povezalo nasmijem li se možda ću srušiti nečiji svijet ukrasti zaboravljeni poljubac dugo me vjetar tražio po šumama i proplancima oteo danima godinama u meni nespremna sam ga dočekala tišinom mora izazvala gromove sada se […]
Krist
svjetlost se rađa iz mraka zlatni prah prosipa samoća ljubav usnula nejaka kao dijete šuti u tišini tek razgoni mrak u tuplinu ovijena kao sjena vremena dolazi djetešce Krist
Pustinja Blaca
Pustinja Blaca Zaželi se čovjek drugačije samoće, samoće koja dijeli i uzima, otvara prostore nadi i slutnji, dvjema moćnim prijateljicama, koje ushićene lete pred razumom. Stoga mi se čini i da jesam i nisam na južnim obroncima otoka Brača. Možda je slika koju upravo gledam fatamorgana, daleka budućnosti prema kojoj stremi duh, ostavljajući tijelu da […]
Noću čuvam
noću čuvam jezik da ne potone u vlastitu rijeku spuštam se širokim stepenicama u tamne prostore otvaram ih pogledom skrivajući sol pod jezikom guram se kroz oporu stvarnost s ružama u žilama oprezno skidajući trnje s unutrašnje strane sutona
Sol pod jezikom
ima nešto u ponavljanju u vrtnji koja ne prestaje i dostiže ništa rubi ponore kao čipku snu koji pred jutro umire u zvijezdi ima nešto u dalekim predjelima pustinjskim u suhom vjetru razvlačim toplinu večeri kao tijesto pod prstima dok ponovo padam u bijelo jutro gdje pustinjska sol prekriva jezik svijeta
Ljubav
Ljubav vrtim se u ogledalu prolaznosti obasjana zrakama neprolazne ljubavi s pitanjima vazda na usnama ponovo me pobjeđuje vrijeme dok se pokoravam nadanjima tišina se skuplja u klupko neizgovorenih riječi pada u ponor nepoznatog u kojem ću te sresti
Koraci
Na promrzloj stazi utrti su koraci cijeli je život klizalište domognem li se sunca mogla bih se rastopiti od radosti od topline pa kako onda zadržati se između dvije sobe između dvije radosti u jednu sobu ulazim iz druge izlazim druga je prva pa opet izlaz i ulaz u nebo djetinjstva sjeme maslačka u drvored […]
