Ja ljubim stope svojih dragih pređa i s ljubavlju gledam u široke njive o ja znam da negdje iza mojih vjeđa moji stari sa mnom stanuju i žive.
Arhiva > Ivica Grgić
Moja lakonoga
U moju narav utkana si kao studen što huji nad pustim poljima. Da živim vjekovima ne bih zaboravio tvoj hod lakonoge i dušu djeteta laganu kao pramen kose anđela.
Staze od žada
Kad noć polegne tajanstvo na tvoje grudi usnule u tami i kada u gaju vrtni patuljci u sjeni bora ostanu sami
Plamene zore
Već tinja Mjesec rubeć’ zori skute i zadnjih zvijezda sjaj se nebom prosu svijetli rosa ljubeć’ sunovrate žute i pada zlaćan prah na gorsku kosu.
Pjevat ću vjetru
Već nestaje zanos, blijedi nadahnuće za usnama tuđim kada želja mine vidjet ću sebe blijedog, mrtvog u svanuće zgrčenog u zadnjem traku mjesečine.
Daleki kucaj
Na tamna polja bijelo pada inje i srebre se grane kao sablje svete tugom tonu samotne daljine pospane od pustoši i sjete.
Daleki žal
Nekad poželim u zorama modrim nježan dodir tvoje male ruke izađem tada u rosno jutro i usamljen šetam duž luke.
Dok mirišu ruže
Legni pored mene, pusti neka tuga kao zvijezda tinja iznad nas dok mirišu ruže iza starog luga i tanka se breza povija k’o klas.
Lijepa moja Iris
Znam da negdje srebrne kose tuguješ u suton i pitaš se jesmo li mogli bolje tih godina kada se molila krunica više nego ikad ljubav zahvaćena ratom postala je sužanj nekih viših ciljeva kojima nismo odoljeli.
